Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović