Usna

Usna skoro tvoju dodiruje

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,

Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko vuna.

I kosa, kao mahovina se drznu,

I mojoj koži postade pobuna.

Ne pokrećem ruke,a ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Svrati

Svrati na kratko ove noći,

Da je malo osvijetliš.

Ja do tebe ne mogu doći,

Svrati, ako me se sjetiš.

Gledali bi svijeću kako gori,

Ili zurili u zamrljani zid.

I neka se oko sa tvojim bori,

Dok potpuno ne potamni vid.

Govorio bih razne riječi,

Možda bih bio i jako prost.

Može li to da nas izliječi,

Da ne srušimo ovaj most.

Svrati, tu sam do jutra,

Neka te donese vjetar jak.

Dođi, nemoj čekati sutra,

Jer onda će me pojesti mrak.

Svrati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Noć iz koje je pobegao san

Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.

Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

www.nebesa

 

Moram da idem svojoj kući,

Gore na Ravan, pod krušku.

Vratiću se, neki vijek idući,

Da kažem neku riječ, mušku!

Idem gore, nebo me vuče.

Spaja sa planinom i šumom.

Idem da me vjetar istuče!

Da se nađem sa svojim umom.

Kad se sretnemo um i ja,

Složićemo se dole, napokon!

U mraku ništa više ne sija.

To dole, dobili smo na poklon.

Kad se sretnemo, život gasne,

U to malo zemlje sve stane.

Poruke voljenim ljudima kasne!

Kad umreš, nekom će da svane!

Kucaj na adresu, www.nebesa.

Boraviću gore, malo duže.

U epicentru ličnog zemljotresa.

Jedući trnje sa uvele ruže.

www.nebesa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović