Usna

Usna skoro tvoju dodiruje

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,

Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko vuna.

I kosa, kao mahovina se drznu,

I mojoj koži postade pobuna.

Ne pokrećem ruke,a ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trenutna frka

Nečujno kroz zrak letiš,
Malo ti sunce očima smeta.
Probaj na nokat da mi sletiš,
Prije nego od divlje postaneš sveta.

Ako je nokat malo,
Evo ti dlan, ruka cijela.
Na njoj ništa nije procvalo,
Kao što cvijeta tvoja bijela.

Ako je malo i ruka,
Evo me, tu sam  cijeli.
Možda ti budem trenutna frka,
Dok iz te tmine ne izađemo bijeli.

Ako je malo sve to,
Drži se čvrsto za stijene.
Postaćeš sigurno ime sveto,
Dozivano kroz ludačke pijene.

Vidiš li  svijetlo što blista,
Da li to tonemo ka dnu?
I u vodi si potpuno ista,
I u ovom, osušenom snu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pod poklopcima svijesti

Trnu mi zubi, čekajući te, slutim.
Gledam kako ti oko sjeva i blista.
I ovo malo bistrog, svečano mutim,
U parku sjećanja, tvoja je bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,
Zadržan u ruci, grijaće nježno.
Privuci mi glavu, biće mi drago,
San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,
Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.
Neka te tu, po meni svuda budi,
Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć sada jutro u bolovima porađa,
Kida se u utrobi crno, tmina škripi.
Svjetlost mi oči plotunima gađa,
Pod poklopcima svijesti ludilo kipi.

Ne mogu više! Napašću ti misli!
Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.
U grč smo se zgnječili i pritisli,
Drobim ti usne,a samo me slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,
Ponire u bezdan, u nejasne dubine.
Protegla si se kao pod šporetom maca,
Noktima kidaš misao, od kojih se gine.

U redu je, odlazim, evo nestajem.
Žuljaće te mrak beskrajnih noći,
Kao škorpija, sam sebi otrov dajem.
Kroz krv ćeš se sliti, lagano doći.

U redu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Usna

Usna skoro tvoju dodiruje,

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,
Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko paperje.

I kosa kao mahovina se drznu,

Da mi po čelu doživi starenje.

Ne pokrećem ruke ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović