Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović