Mamac

Još se nije otopio snijeg,

A hoće, rekoše samo što nije.

Eto mi prilike za bijeg,

I da vidim šta se to u vodi  krije.

Pa kad budem mutan i tečan,

Rasplivan tako iznad sopstvenog mulja.

Saznaću koliko sam mrtav i vječan,

Koliko je život neizrecivi džiber i hulja.

Mogu da se nosim sa otpadom,

Jer sam nabavio specijalan čamac.

Plovim tako u beskraj sa nadom,

Da neću ponovo zagristi taj mamac.

Tek sad vidim koliko je zagrizlih,

Njima je odavno potonuo plovak.

Širi se smrad i trulež sa odmrzlih,

Uvjek je to bilo, e moj momak!

Probaću da tom vodom zalijem cvijeće,

Pa nek se pomješa miris fekalija i ruža.

Preživjeću i muhu na nos što mi slijeće,

Valjda ću i ovu noć, ako izraste još duža.

Dosta vode je proteklo, a sa njom svašta,

Ponekad životu stavim smrt kao mamac.

Uz pomoć gnoja je uzgojena divna bašta,

I procvjetao korov, među cvijećem je  stranac.

E moj momak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović