Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zbirka nestvarnih bića

 

Ljupka si i lijepa,

U pomješanim bojama,

Žalosti i ruža.

Duboko udišeš jutarnji vazduh,

Dok prolaze sjene,

Ljudskih utvara,

A hladan dan,

Nagovještava mraz,

Mirišući na  vlažnu zemlju

I jesenje lokve.

Očekivao sam osmijeh,

Ali je tvoje ćutanje,

Širilo gorčinu,

Preko odavno ugašene radosti.

Duboki očaj se provukao,

Preko dobro čuvane granice,

Ka sreći, tom neumoljivom  stanju.

Jutro je i dalje vlažilo,

Te suve, ispucale usne,

Koje grizeš,

Kao da su tuđe.

U tvojoj zbirci

Nestvarnih bića,

Jedino sam ja satkan,

Od maglovitog nehata

I teškog umora,

Opterećenog potrebom duše,

Da odbaci nakupljeni otpad,

Na deponiji bezglavih emocija... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mamac

Još se nije otopio snijeg,

A hoće, rekoše samo što nije.

Eto mi prilike za bijeg,

I da vidim šta se to u vodi  krije.

Pa kad budem mutan i tečan,

Rasplivan tako iznad sopstvenog mulja.

Saznaću koliko sam mrtav i vječan,

Koliko je život neizrecivi džiber i hulja.

Mogu da se nosim sa otpadom,

Jer sam nabavio specijalan čamac.

Plovim tako u beskraj sa nadom,

Da neću ponovo zagristi taj mamac.

Tek sad vidim koliko je zagrizlih,

Njima je odavno potonuo plovak.

Širi se smrad i trulež sa odmrzlih,

Uvjek je to bilo, e moj momak!

Probaću da tom vodom zalijem cvijeće,

Pa nek se pomješa miris fekalija i ruža.

Preživjeću i muhu na nos što mi slijeće,

Valjda ću i ovu noć, ako izraste još duža.

Dosta vode je proteklo, a sa njom svašta,

Ponekad životu stavim smrt kao mamac.

Uz pomoć gnoja je uzgojena divna bašta,

I procvjetao korov, među cvijećem je  stranac.

E moj momak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović