Zbirka nestvarnih bića

 

Ljupka si i lijepa,

U pomješanim bojama,

Žalosti i ruža.

Duboko udišeš jutarnji vazduh,

Dok prolaze sjene,

Ljudskih utvara,

A hladan dan,

Nagovještava mraz,

Mirišući na  vlažnu zemlju

I jesenje lokve.

Očekivao sam osmijeh,

Ali je tvoje ćutanje,

Širilo gorčinu,

Preko odavno ugašene radosti.

Duboki očaj se provukao,

Preko dobro čuvane granice,

Ka sreći, tom neumoljivom  stanju.

Jutro je i dalje vlažilo,

Te suve, ispucale usne,

Koje grizeš,

Kao da su tuđe.

U tvojoj zbirci

Nestvarnih bića,

Jedino sam ja satkan,

Od maglovitog nehata

I teškog umora,

Opterećenog potrebom duše,

Da odbaci nakupljeni otpad,

Na deponiji bezglavih emocija... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oko ti je praznik

Posle magle ugledah nebo,
Sivilo nestaje, plavo mi prija.
Samo sam ga očima ogrebo,
Na njemu i tvoje oko zasija.

Bistro i neviđeno plavo,
Oko ti je praznik, blagodet.
Pogledaj me, čupava glavo.
Ne mogu od tebe biti otet!

Rado i ja tebe vidim okom,
Staješ mi tiha, lijepa i cijela.
Neka sve ide svojim tokom,
Po crnoj neka se prelije bijela.

Zovem te, ali ti me ne čuješ!
Gledam te, ali skroz si daleko.
Slušam te, ali kao da psuješ!?
Želim te, ali već mi te ote neko...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović