среда, 25. новембар 2020.

Osunčana čula

 







U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.


Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.


Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.


Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.


Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 23. новембар 2020.

Duboki muk-Covid-19


 





Koliko bola čovjek trpi,
U jednom danu, kada gore kosti!?

Iz koliko raspadanja se ponovo krpi,
Kada đavo krene da se gosti!?

Tutnji sila što raznosi zglobove,
U glavi samo vrelina klokoće.
Ne prizivam nikog, pa ni bogove,
Jedino stihija zna šta sa mnom hoće.

Oboren na koljena, klečim.
Šištanje je iz mene jedini zvuk.
Želim da urlam, ali slabašno ječim.
Uranjam duboko, u sopstveni muk.

Sa malo strasti kidiše mrak,
Svjetlost se gasi kao ulična rasvjeta.
Samo kroz ključaonicu uma, jedan zrak.
Kroz koji slutim nevidljivi dio svijeta.

U ovoj vasioni je bezbroj crnih rupa,
Kroz jednu propadam, dok naviru vrazi.
Svaka oštrina sad je potpuno tupa.
Sad se samo bol sa očajanjem mazi.

U danu kad život uzima drugu formu,
I najmanji pokret proizvodi otpor.
U srednji svijet, skrojen za ludačku normu,
Ulazim u finiš trke, za koju sam spor... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 05. новембар 2020.

Trenutna frka






Nečujno kroz zrak letiš,
Malo ti sunce očima smeta.
Probaj na nokat da mi sletiš,
Prije nego od divlje postaneš sveta.

Ako je nokat malo,
Evo ti dlan, ruka cijela.
Na njoj ništa nije procvalo,
Kao što cvijeta tvoja bijela.


Ako je malo i ruka,
Evo me, tu sam  cijeli.
Možda ti budem trenutna frka,
Dok iz te tmine ne izađemo bijeli.

Ako je malo sve to,
Drži se čvrsto za stijene.
Postaćeš sigurno ime sveto,
Dozivano kroz ludačke pijene.

Vidiš li  svijetlo što blista,
Da li to tonemo ka dnu?
I u vodi si potpuno ista,
I u ovom, osušenom snu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 04. новембар 2020.

Dlakava stijena








Ti dobro znaš

Koliko sam crn

I da moram da se izborim

Za mjesto pod suncem.


Pokriven mahovinom,

Kao dlakava stijena,

Puštam crve iz praznog oka,

Dok se sablasti  roje.


Malo blijede krvi,

Otiče kao  sladak sok,

Iz duboko zarezane brezove kore.


Crni se put iznad glave,

Njime se šetaju potpuno u bijelom,

Vrhovi kose,  rešetajući sjene.


Sve što volim je tamno

I jedina boja si ti,

Potpuno naviknuta na puteve,

Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


уторак, 03. новембар 2020.

Zbirka nestvarnih bića

 






Ljupka si i lijepa,

U pomješanim bojama,

Žalosti i ruža.

Duboko udišeš jutarnji vazduh,

Dok prolaze sjene,

Ljudskih utvara,

A hladan dan,

Nagovještava mraz,

Mirišući na  vlažnu zemlju

I jesenje lokve.


Očekivao sam osmijeh,

Ali je tvoje ćutanje,

Širilo gorčinu,

Preko odavno ugašene radosti.

Duboki očaj se provukao,

Preko dobro čuvane granice,

Ka sreći, tom neumoljivom  stanju.



Jutro je i dalje vlažilo,

Te suve, ispucale usne,

Koje grizeš,

Kao da su tuđe.


U tvojoj zbirci

Nestvarnih bića,

Jedino sam ja satkan,

Od maglovitog nehata

I teškog umora,

Opterećenog potrebom duše,

Da odbaci nakupljeni otpad,

Na deponiji bezglavih emocija... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović