Ti dobro znaš
Koliko sam crn
I da moram da se izborim
Za mjesto pod suncem.
Pokriven mahovinom,
Kao dlakava stijena,
Puštam crve iz praznog oka,
Dok se sablasti roje.
Malo blijede krvi,
Otiče kao sladak sok,
Iz duboko zarezane brezove kore.
Crni se put iznad glave,
Njime se šetaju potpuno u bijelom,
Vrhovi kose, rešetajući sjene.
Sve što volim je tamno
I jedina boja si ti,
Potpuno naviknuta na puteve,
Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар