Приказивање постова са ознаком sablasti. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком sablasti. Прикажи све постове

среда, 14. јануар 2026.

Ponor



Budna sablast na nogama

Kolje zdrav razum

Lobanje se kotrljaju
Niz stepenice
Koje vode u poznato

Dobro kašlje, daveći se
Od upornog stiska zla

Okovano lancima
Odlučno zvecka
Dok lokomotive prolaze
Bez zahuktalih vagona

Niko i ništa
Sa svijećom u ruci
Svitanje je opet
u srodstvu sa noći

Gutljaj svježe cijeđenje empatije
Prija suvim nepcima

Talog je popunio čašu

Ljudi na dnu

Ljudi na vrhu

Između njih ponor
Ispunjen živim blatom

Ulice traže pravdu
Ispunjene prazninom

Zaključani mozgovi
Bolesno svijetle

Prozori su još vlažni
Tek oprani suzama

Vrijeme svira koračnice
Iz tišine u ništavilo

Ili svijet ponovo ima lijepo ime
Na drugoj strani teskobe i čežnje...

Branislav Makljenović

уторак, 23. август 2022.

Prijetio mi je dan suncem







Pojuri me ovaj dan
Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo
Izađoh brzo da mu se ne zamjerim
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti
Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi
I mješa se sa smradom
Na kraju ulice nema nikoga
Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu
Ali ona je u cijevima, ne vide
Istjerao me dan, izbacio vani
Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su
Samo se klate na ramenima
Prijetio mi je dan suncem
Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi
Neka tako ostane do večeri
Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 4. новембар 2020.

Dlakava stijena








Ti dobro znaš

Koliko sam crn

I da moram da se izborim

Za mjesto pod suncem.


Pokriven mahovinom,

Kao dlakava stijena,

Puštam crve iz praznog oka,

Dok se sablasti  roje.


Malo blijede krvi,

Otiče kao  sladak sok,

Iz duboko zarezane brezove kore.


Crni se put iznad glave,

Njime se šetaju potpuno u bijelom,

Vrhovi kose,  rešetajući sjene.


Sve što volim je tamno

I jedina boja si ti,

Potpuno naviknuta na puteve,

Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


петак, 4. новембар 2016.

Danas


Pojuri me ovaj dan,
Istjera napolje i zaprijeti,
Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo.



Izađoh brzo da mu se ne zamjerim,
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak.
Onda lakim korakom krenuh,
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere.


Po njima rove sablasti,
Ptice, mačke, psi i ljudi.
Ljepota ističe kroz cijevi,
I mješa se sa smradom.


Na kraju ulice nema nikoga,
Svi su otišli u drugu ulicu.
Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu,
Ali ona je u cijevima, ne vide.


Istjerao me dan, izbacio vani,
Zavirujem u glave prolaznika.
Nose ih džaba, prazne su,
Samo se klate na ramenima.


Prijetio mi je dan suncem,
Osjetim ga po glavi i vratu.
Vidim malo ljepote van cijevi.
Neka tako ostane do večeri.


Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović