Sa obje strane noći

 

Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku

Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha

Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove

Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dlakava stijena

Ti dobro znaš

Koliko sam crn

I da moram da se izborim

Za mjesto pod suncem.

Pokriven mahovinom,

Kao dlakava stijena,

Puštam crve iz praznog oka,

Dok se sablasti  roje.

Malo blijede krvi,

Otiče kao  sladak sok,

Iz duboko zarezane brezove kore.

Crni se put iznad glave,

Njime se šetaju potpuno u bijelom,

Vrhovi kose,  rešetajući sjene.

Sve što volim je tamno

I jedina boja si ti,

Potpuno naviknuta na puteve,

Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ispod oka

Gledam te ispod oka dok se svlačiš,
Možda nije pristojno, ali želim, hoću.
Svjesno krećeš da me mučiš i tlačiš,
Svjesno dolazim u tvoje nesvjesno, noću.

Plahovito kreneš, pa onda zastaneš,
Istrzaš mi sjaj u oku, skoro blijesak.
Potpuno negde nestaneš, pa baneš?
Kroz prste mi kliziš kao pijesak.

Gledam te, a u meni se sve lomi.
Otpada nakupljena mahovina, lišaj.
Nekad je poljubac htio da me zgromi,
Danas, molim te, malo ga utišaj!

I dok svlačiš to sve preko glave,
Dah mi je slab, puls se rita, bijesni.
Upravo kreću zvijeri da me mlave,
Prolaz do usne, samo je kanjon tijesni.

Rame ostade golo kao grijeh,
Tijelo se razmetalo lijepim.
Gledajući te, bio sam kao mijeh,
Gledajući te, znao sam da slijepim.

Sa kraja kreveta pružio sam ruku,
Dodirnuo tu svilu, taj baršun od kože.
Osjetio sam te po nečujnom zvuku,
Osjetio sam, koliko živ stvor to može.

Moja krv bruji ispod tvoga dlana,
I tvoja sikti u arteriji, iz plave vene.
Ženo, odakle si potekla, iz kog si klana!?
Na tvojoj usni, okačio sam vlastitih sijene.

Gledajući te, znao sam da slijepim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Usna

Usna skoro tvoju dodiruje,

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,
Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko paperje.

I kosa kao mahovina se drznu,

Da mi po čelu doživi starenje.

Ne pokrećem ruke ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović