Ubacio sam zapaljenu šibicu na suve grane u šporetu.
Dodao malo papira iz stare sveske. Još i parče hepo kocke, da se brže razgori.
Ali, dimnjak neće da sarađuje. Vraća dim iz šporeta. Soba je puna tog bijelog otrova.
Otvorih širom vrata i prozore. Napolju magla i hladno je.
Sve se stapa u sivilo. Još granja. Još papira. Još dima.
Ok. Miran sam.
Psujem.
Prodžaram žaračem po dnu rešetke. Veseli plamen poskoči.
Dim nađe put kroz dimnjak.
Povezao se sa maglom i nestao u čeljustima mraka.
Izlazim do podruma po još drva.
Cjepanice su obložene debelim slojem prašine.
Prvo loženje od ranog proljeća.
Zidovi su pohlepno srkali blagu toplotu.
Polomljeno bagrenje je prelazilo u fazu pepela.
Noć se mlitavo navlačila na zamagljene prozore.
Misli skakuću kao svitci. U glavi je kovitlac.
Nešto poznato.
Nešto kao uže obavija mi grudi. I steže. Samo steže.
Soba je ugrijana. Ne. Soba se umlačila.
Slike na zidu vraćaju sjaj.
Osama dobija besmrtnu formu.
Pukotine se šire. Pustoš grabi široko.
Uže i dalje steže.
Neizgovorene riječi otiču kao ponornica.
Svjedoci nemoći sjede za okruglim stolom.
Dim traži put...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
