Приказивање постова са ознаком prah. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком prah. Прикажи све постове

уторак, 25. новембар 2025.

Žedan crv




Dođi i ponesi mrak

Da spojimo tamu

Pročisti  mi zrak

Osećam te samu


Dobro došla mi u krv

Infuzija već kreće

U krvi mi je žedan crv

Dan te probuditi neće


Našminkana noć peva

Neku staru tugu

Nešto o munji kad seva

O čoveku što hoda niz prugu


Pričam ti neke čudne priče

Gledaš me očima straha

Kažeš da reči na zmije liče

U otrovu nema lekovitog praha


Dođi i ponesi sebe

Za mrak ću se snaći

Moja će tama potamniti tebe

Moja će te noć lagano dotaći


Dođi i ponesi mrak...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


четвртак, 10. јануар 2019.

Sa druge strane





Sa druge strane rijeke,
Smrt se iskeženo smije.
Život dobija obrise meke,
Na ovoj obali ništa više nije.

Brzo se mijenja scena na trgu,
Nema ovdje nikog ko svjetlo daje.
Naslonjene su glave,jedna na drugu.
Zli jezici laju,a jedna riječ traje.

Boli me taj dodir sirovog mesa!
Na prstima rane, nezarasle kraste.
U duši smrad upotrebljenih kesa,
Sve ste mi uzeli, samo tijelo daste.

Sa druge strane rijeke, neko me zove!?
Ili je to zvuk propadanja svijeta?
Zaboravljajamo stare, uz smrti nove,
Otkopavamo zime, zakopavajući ljeta.

Čujem neki glas, kao da se guši,
Doziva me neko uz samrtni dah.
I sa ove strane, obala se ruši.
Rijekom plovi tijelo rasuto u prah.

Nema ovdje ničeg...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 29. јун 2018.

Dan kao prosjak



Dan se vuče ulicom, ko prosjak,
Sa izvrnutom nogom ispred sebe.
Zastajem u želji da budem jak,
Daću mu sve, što me sjeća na tebe.

Tačno je podne, bez ijedne sjene,
Samo se nad oči navlače kapci.
U koji ćošak čovjek da se djene?
Ispod  krova,tamo gdje caruju vrapci?

Navlačim popodne kao jaknu
Istom bojom i vrijeme se boji.
Izbledjelo plava svuda me taknu,
I tragovi po koži, svuda su tvoji.

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dan se ko prosjak vuče ulicom,
Zastajem na tren, kao u grlu dah.
I nestade ti ime, izbrisano gumicom,
I sve podiže vjetar, raznoseći prah.

Na kraju puta, okupljaju se ljudi,
Spremni da plate za još jedan krug.
Uvijek se na kraju nasmiju ko ludi,
Na kraju smo sami, sebi smo drug.


Dan se vuče ulicom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 2. децембар 2016.

Gasi se noć



Iz nekog crnog, besmislenog mraka,
Krhka želja već potokom klokoće.
Čvrst zagrljaj je jake svijetlosti traka,
Grebe, kida, lomi i sve odmah hoće.

Ko se to otima, a jutro ga zove,
Da zauzme mjesto u prvom redu.
Da pogleda kraj predstave ove,
Dok brkovi tišine kao mačka mu predu.

Šta radiš ti tamo, u džepu noći,
Misliš da ne vidim sav tvoj strah.
U trenu kad spreman sam ti doći,
I sve svoje čvrsto prosuti u prah.



Šta radiš ti tamo…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović