Приказивање постова са ознаком tren. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком tren. Прикажи све постове

уторак, 17. март 2026.

Kao malo vode



Dlan mi je još uvek mokar

Jer sam te držao ko malo vode


Skupljao kapi što klize

Niz duboko urezane

Znakove naprasnog života


Veruj, nisam još zatvorio krug


Još se borim, ne boreći se

Za mesto na putu


Kojeg obnavljam i čistim

Svakog trena kada pomislim

Koliko vremena je proteklo


Ovim koritom ispod visećeg mosta

Koji se ljulja na sami pokret

Raširenih očiju, gorskih 

Dubokih jezera, tvrdoglavo zelenih


Rasklimanih saznanja

Besramno zadrtih uverenja


Naslaganih kao naramak suvih drva

Iscepanih nekih prošlih godina


Sekirom koja je znala govoriti

Čudesne istine, naoštrena vrlinom

Pevala je proste pesme...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 4. децембар 2025.

Zlatna medalja za ništavilo




Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.

Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.

Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.

Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.

Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.

Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.

Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?

Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.

Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.

Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.

Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.

Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.

Bijeg od stvarnosti.

Okretanje glave.

Zabijanje u pijesak.

To su usavršene olimpijske discipline.

Zlatna medalja za ništavilo...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


петак, 10. март 2023.

Očešljan i opran dan






Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan


Nedostaješ mi prokleto


Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina


Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova


Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku


Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života


Kolebam se


Neka me tu gdje jesam


Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam


Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto


Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 6. септембар 2021.

Najezda urbanih gromovnika

 




Naziru se svjetovi
Iz duboke utrobe vremena

Suvoparni oblik spoznaje
Beskraja u samo jednom trenu

Slutim najezdu urbanih gromovnika
Što donose sjeme za crnu žetvu
Spremajući zemlju za brzu destrukciju
Dok vladari evouliraju u opake zvijeri

Krijemo strah od sutra, danas kopajući  juče
Tražeći trag sopstvenog bitisanja
Koje je moguće izbrisati običnom gumicom
Koja čak ne ostavlja ni ulegnuće,
Na koži već istetoviranoj  simbolima
Brzo nadolazeće oslobađajuće smrti
Koja izaziva paničnu želju
Za još koji dan grčevitog truljenja

Ali, ne brini! Svijet se ionako povlači
U precizno iskopan tunel
Priljepljen uz hladan zid
Čeka neku drugu najezdu
Makar to bili samo dvonožni skakavci
Opsjednuti strahom, egom i pohlepom...
Ne brini


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

четвртак, 4. март 2021.

Zovem se svest

 






Zovem se svest


Refleksija sebe



Na tren su nestali zidovi


Mala sveća gori


Bez želje da se dopadne



Zaronio sam duboko


I zatvorio oči


Nisam pronašao sebe



Samo oblaci plutaju


Krijući čisto nebo



Osećam nalet vetrova


Sloboda je spremna


Beskonačno plavo se otvara... 

понедељак, 31. август 2020.

Ispod obrve cijedi se oblak





Želim te večeras. Uzeo bih te u jednom trenu,
Sve teče i cijedi se u jedan, razbijen lavor.
Užasnute misli iz glave poteku i krenu,
Samo se smotaju, saviju u težak zamor.

Ispod obrva roji se sivi oblak,
Baš sam se pitao, gdje si ti, moj mišu?
Kao zmija košulju skidaš u svlak,
Dok rominjanje prelazi u ozbiljnu kišu.

Želim te i danas! Eto me pod tvoje uho,
Koža ti iz tamne prelazi u bijelo.
U močvarnoj bari, sve ti je suho,
Na moje vrelo, privija se tvoje tijelo.

Ispod obrva roji se oblak,
Cijedi se kao hladno cijeđeno ulje.
Ne vidim ni u tragu mjesečev krak,
Još se braniš od goropadne rulje?

Od želje, misli mi se razlažu u etar.
Tvoja  pitanja su oštra i gađaju pravo.
Za jedan čas sve može otići niz vjetar,
Ljubiš me ko anđeo, a na usnama ti đavo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 11. март 2020.

Crne misli ispred bijelih vrata



Često me pritisne stopalo,
Nekog izumrlog dinosaurusa.
I ostavi dubok trag u rebrima,
Naduvanog grudnog koša.

Ni jedan tren ne prođe,
Da ne udahnem duboko,
Tu fantastičnu muziku,
Struganja napukle kosti.

Ostavio sam crne misli,
Ispred bijelih vrata,
Svježe obojenih,
Namazom protiv buđi.

Pokupiću ih u povratku,
Sa onostranih puteva,
Što vode preblizu paklu,
A predaleko od raja.

Jutros me sabila tuga,
U točak sa bezbroj rupa.
U kojem se kotrljam,
Kroz polja tek izniklog ludila.

Ostavio sam crne misli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 23. јул 2018.

Ispleti dan finim nitima



Mokre su ulice, ali to nije bauk,
Samo ih malo poliva kiša.
Ispleti dan finim nitima, ko pauk,
I pusti sve neka se utiša.

Kad osjetiš da nema zvuka,
I sve ti nešto mili preko kose.
To nije san, već te dodiruje ruka.
Prsti što smiraj na sebi nose.

Mokre su ulice, umiva ih oblak,
Puštajuci kišu da veselo pada.
Jednu baricu preskače korak,
Jedno juče je zagrlilo sada.

Ne zatvaraj oči, drži ih širom,
Otvorene, željne da upiju dan.
Pogledaj nebo, sa potpunim mirom,
Uzmi ovaj tren,dok ne postane san.


Uzmi ovaj tren...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


петак, 2. децембар 2016.

Gasi se noć



Iz nekog crnog, besmislenog mraka,
Krhka želja već potokom klokoće.
Čvrst zagrljaj je jake svijetlosti traka,
Grebe, kida, lomi i sve odmah hoće.

Ko se to otima, a jutro ga zove,
Da zauzme mjesto u prvom redu.
Da pogleda kraj predstave ove,
Dok brkovi tišine kao mačka mu predu.

Šta radiš ti tamo, u džepu noći,
Misliš da ne vidim sav tvoj strah.
U trenu kad spreman sam ti doći,
I sve svoje čvrsto prosuti u prah.



Šta radiš ti tamo…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


понедељак, 28. новембар 2016.

Tvrđava




Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.



Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.



Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.



Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.



 Dobar dan, gospođo…



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic