Noć u poderotini duše

 

Zastadoh na usamljenom mjestu

Oslonih se na račvasto drvo
Držeći glavu zabačenu udobno
Okrenutu ka gomili zvijezda

Puštajući da mi blistaju u očima
Dok mir nepokretne noći
Obuzima svaki nerv
Po cjelokupnoj  njegovoj dužini

Hladno je i mraz grize oštrim zubima

Tračak svijetlosti formira neviđena lica

Sivilo istoka šalje nagovještaj sunca

Bjekstvo iz nadolazećih misli
Trenutna je želja

Glasovi u glavi se stišavaju
Dok se čvrće pripijam uz stablo
Izbacujući suvišni dah iz pluća

Smirujući bučni otkucaj srca
Beonjače se nadigravaju sa zorom

Zgrčenim prstima prelazim
Preko grubih talasa kore drveta
Sve do čvrstog stezanja 

Ujedno se uvijajući u drhtavo
Ćebe neodoljivog svitanja
Od kojeg se mrak sanjivo povlačio

U poderotine duše
Koja je tiho ječala

Kroz izlizane dihtung gumice
Osjećajući tiho umiranje zvijezda... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ako pogneš glavu

Ako pogneš glavu

Pod čizmom pravljenom da zgazi

Očekuj pogrebnu slavu

Dok te saleću oholi vrazi

Ispravi se

Pogledaj pravo i reci

Oštro u lice samom sebi

Ostavi bar dostojanstvo svojoj deci

Poslednju srećku za kraj ogrebi

Ćutiš dok te gaze

Sa usana ni jedno slovo

Đavoljim rukama te maze

Dok trpiš, sustiže te ovo

Izađi i hodaj kao čovek

Prave  kičme i dignute glave

Ne daj da zlo traje dovek

Ne daj da zemlju bahato dave 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zadah vučije jazbine

Zastadoh u pokretu

Osetih kako me seče oštro

Zadah vučije jazbine

Dodir krzna i kože  me uništava

Razum se skupio u prolaz

Zauzdan bijes klizi niz zid

Mahnita uvrijeđenost stoji sama

Nepokretna, kruta

Puna teškog očaja

Prsti ne puštaju kvaku

Na vratima koja ništa ne otvaraju

Osim te slinave agonije

I nevještog pokušaja skrivanja bola

Stvarnost je osokoljena maštom

Probudi se!

Svijet je odsutan

Napolju nema ničega

Što bi sagradilo povjerenje

Da se predam  inkvizitoru duše

Neka na njoj napravi duboku poderotinu

Pa da jedan san

Ostavi smrdljivi trag života

Na cipelama nedostatka hrabrosti

Bježim, a stvarnost mi je za petama

Bježim, a zima me kupuje od jeseni

Na vratima zakržljalih nadanja

Prsti ne puštaju kvaku.. 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Naredio sam sebi da živim

Naredio sam sebi da živim

Sa drvećem
Sa snijegom

U vodi
U ledu

Kao fantom
Kao zamrznuta sjena

Sa brzim otkucajima srca

Bez imena
Bez akcenta

Samo jedan prolaznik
Ispod neonskih reklama

Samo jedan blijesak
Ishitrenog postojanja

Beskrajno padanje
Sa ivice ponora

U bezdan košmara
Crnom olovkom osjenčenog

Nacrtanog mirnom rukom
Koja tačno zna kako treba

Rukom koja može
Snažno da drži ovaj krhki svijet
Za kaiš u srozanim pantalonama

I da ga prodrma kao staro  stablo
Jedne jabuke

Koja nikako da padne
U krilo ljepoti

Zbog koje sam
Neredio sebi da živim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ko smo to mi

Ko smo to mi

U ovom svijetu rutine

Beznadežni pokušaj ljudi
Luzeri, džepova punih laži

Niko nije saznao tajnu
Kako oči ostaju budne
Dok mrtvački san lijepi kapke

Niko nije ušao u priču
Nesvjestan otrovnog taloga
Leleka što glača oštre stijene

Niko nije razum stavio na štit
I krenuo niz sunovrat

Sve se skupilo u jedan dah
Iz umornih, asmatičnih pluća
Škripavi uzdah, od kojeg više boli
Zakucani osjećaj beznađa
Nego kašljucavo cijepanje života

Niko ne zna prići stazom
Usječenim putem do srca
Koje jedva uspjeva da odsvira
Svoj poslednji aritmični ples
U totalnom mraku,
što miriše na katran i perje lešinara

Ko smo to mi
Skupljeni u krda
Sa izraslim rogovima na glavi

Rasli u izubilju prokletstva
U vječitom nedostatku hrabrosti

Nikad puštajući krv da proključa
I otvori vene, koji ničemu ne služe
Osim laganog umiranja

Ko smo to mi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ukras ništavilu

Možda je jutro

Ili je veče

Mrska bol tišti
Ispod zakrpe od laži

Jauk iznenadne tuge
Brzo lupanje srca

Na blijedom čelu
Graške hladnog znoja

Gadan ukus u ustima
Očaj pulsira u ušima

Bijelina i svijetlost izazivaju mržnju
Laž je izmešana svuda

Ništa ne razumijem ali opraštam
Ozbiljnog izraza lica
Mada mi se duša cereka
Sasvim nepristojno, bučno

Strah se usijao
Negdje iza očiju
Ispod zatvorenih kapaka
Dok trepavice cijede
Nekoliko ljutitih kapi

Biti dobar u ulozi lošeg
Prekinuti ćutanje režanjem
Ništa nije lakše

Strah tjera neminovnost
Dok bol umorno drijema
Otkinut od štita prošlosti
Od nemilosrdne odsutnosti
Dadato kao ukras ništavilu

Zadah razočarenja lebdi
U besmislenom krugu
U kojem ruke tjeraju od sebe
Čudnovate leteće misli

Narasta vrijeme samoće

Slike se vežu u niz
Stvarajući ubedljivu varku
Koju ni sumnja nije prepoznala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hodajući mrak

Hodajući mrak zvoni

Neko svijetlo se gasi

Češem leđa po slovima

Čujem neki glas kako me doziva
Kroz neka otvorena vrata 

Uđi i zasvijetli

Ostavi napolju masku ravnodušnosti

Večeras je sve dozvoljeno

Pogledaj pažljivo oko sebe

Neki svijet nešto pjeva

Pusti glas neka klizi iz grla

Daj nogama ritam

Zapleši, pjevaj, udahni znoj

Tijela se sijaju kroz krmelj u oku

Digni glavu, vrisni

I tako više ništa nije
Iako samo izgleda da sve jeste

Pusti glas
Pusti noge
Digni ruke
Usne se zatežu u osmjeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vukovi dolaze

 

 

Vukovi dolaze

Čuju naš zov

Gromoglasna tišina

Donosi mir

Nešto se otkinulo

Od nas

Nešto je puklo

Stojimo na putu

Koračamo

Ali nigdje nas nema

Krčili smo bezbrojne staze

Od divljeg pravili gnijezdo

U kome smo se stisnuli

Valjda isuviše

Vukovi dolaze

Njihove sjene su u nama

Svojim mekanim šapama

Ulaze u tkivo našeg straha

Naše užasne potrebe

Da od trenutka pravimo svijet

Svijet pun uobrazilje

Neodsvirane muzike

Neodpjevanih pjesma

Neodsanjanih snova

Ti zaurlaj sada iz petnih žila

Jer moj zov već poznaju

Evo ih

Stižu

To je naš čopor

To su naši zubi

Pruži ruke...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

 

Ožiljci

 

Danas je sve drugačije

I ova oluja

Što bjesni iz očiju

I glas kojim klikćeš

Kao jastreb u lovu

I eho koji se odbija

Od dubokog klanca

Zvanog život

Skroz je drugačije

Pred tim rešetkastim vratima

Dok stojiš i čekaš

Da vrijeme protekne

Mokro, pokvašeno suzama

Bez imalo pomoći

Osim tog nataloženog jada

Koji te tjera da vičeš

Da dozivaš

Dok srce puca

U tišini

Samo

Ostavljeno na nečijem pragu

Zgaženo

Modro

Golo

Niko se ne odaziva

Ali, već si navikla

Već si stijena

Sa mnogo odrona

Mnogo udaraca groma

Ožiljci su kao tetovaže

Precizno odmjerene slike

Poređane bez nekog reda

Jedini smisao si ti

Sama, ukočena

Postojana u naraslom bolu

Jedini ključar sopstenog pakla

Jedini vrtlar sopstvenog raja

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nokti na ramenu

Trčao sam u krug
Dok me sjena sustizala

Skakao
Jurio
Lutao

Ali ne
Sjena je tu
Na samom potiljku

Više ne bježim
Nego je vučem
Zakačenu u sebi

Kao slomljeni spokoj
Potisnuta čežnja

Drhtava ruka
Dok traži izlaz
Kroz blindirana vrata
Dobro čuvanih glava
U akciji držanja
Usoljenog jezika za zubima

Jedan je pao
Jedan je ostao
Jedan je pobjegao

A duga povorka
Prelazi u beskrajni niz

Lepršaju sjene
Gone me dok gubim dah

Nokti na ramenu

Jurim
Cerekam se
Urlam

Šapućem sa vjetrom u rukavu
Slušajući mahniti topot prošlosti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U običnoj sobi, sa četiri zida

Nadnesen nad svojim likom

Prošetam po brazdama dubokih bora

Po kojim  blaga svijetlost laje na mrak

U nestvarnom vrtlogu uzburkanih boja

U običnoj sobi, sa četiri zida

To nepoznato stanje dolazi brzo

I sve drugo za tren isčezava

Bez ikakve obaveze da objasni

Da li je ovo stvarno postojanje

Ili oblik neobjašnjive sile

Koja neumoljivo steže

Čak i kapke iznad uplašenih očiju

Trenutak slutnje nedoglednosti

Bludni užitak gaženja

Po žitkom blatu uspomena

Komadiću jednog bistrog jutra

Jednog tračka svijetla

U mraku ugašene prošlosti

Sklupčane na ruševinama

Strastvene ideje, ublažene

Dekorom svakodnevne predstave

U kojoj stvari mijenjaju boju

Zarobljene u neke prozračne oblike

Krhke i prolazne, ali spasonosne

Koje bezličnosti daju bolno prefinjenu formu 

Dopisnik iz Džepova Snova;

Branislav Makljenović

Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zakopčan kao uzak kaput

Zakopčan kao uzak kaput

Hodam ovom  mračnom ulicom

Sa odlučnom namjerom

Da te ne nikada ne nađem

Nikada da te ne vidim

Niti osjetim želju

Tjeram ti lice uz fasade

Zgrade se igraju sjenama

Razvučenim kao oprani oblaci

Po nebeskim štrikovima

Hodam i slušam zvuk

Sopstvenih koraka

Škripaju đonovi

Gazeći uglačani pločnik

Večeras i ulice persiram

Jer su mi nekako strane

I nepoznate

Želim da te vidim

Ali ne i da te pronađem

U ćoškovima si sjećanja

Visiš kao kesa

Vjetrom dignuta na granu

Skočio bih da te uzmem

Ali noge su beton

A ruke neuspješan rad u bronzi

Da li mi fališ večeras

Ili su me zaposjeli duhovi

Naslonjen na vrata haustora

Sačekaću surovo i trijezno jutro

Da spere ustajali znoj

Od previše demona

I premalo tebe

Zakopčan kao uzak kaput

Gledam u noćne sjene

Dok čekam

Da sklizneš bolno lijepa

U ovaj skriveni ćošak

U kojem noć mučno

Porađa divlje trzaje dana

Koji će se odmah podići

I potrčati tamo gdje te nikada nema...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović