Zakopčan kao uzak kaput

Zakopčan kao uzak kaput

Hodam ovom  mračnom ulicom

Sa odlučnom namjerom

Da te ne nikada ne nađem

Nikada da te ne vidim

Niti osjetim želju

Tjeram ti lice uz fasade

Zgrade se igraju sjenama

Razvučenim kao oprani oblaci

Po nebeskim štrikovima

Hodam i slušam zvuk

Sopstvenih koraka

Škripaju đonovi

Gazeći uglačani pločnik

Večeras i ulice persiram

Jer su mi nekako strane

I nepoznate

Želim da te vidim

Ali ne i da te pronađem

U ćoškovima si sjećanja

Visiš kao kesa

Vjetrom dignuta na granu

Skočio bih da te uzmem

Ali noge su beton

A ruke neuspješan rad u bronzi

Da li mi fališ večeras

Ili su me zaposjeli duhovi

Naslonjen na vrata haustora

Sačekaću surovo i trijezno jutro

Da spere ustajali znoj

Od previše demona

I premalo tebe

Zakopčan kao uzak kaput

Gledam u noćne sjene

Dok čekam

Da sklizneš bolno lijepa

U ovaj skriveni ćošak

U kojem noć mučno

Porađa divlje trzaje dana

Koji će se odmah podići

I potrčati tamo gdje te nikada nema...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović