четвртак, 14. октобар 2021.

Crna lica

 






Blijesak osmeha je lebdio
Na licu, kao suncobran živih boja
Procvjetao kao jabuka
U dobro njegovanom vrtu
Teško zasićenim mirisom
Potpuno nepoznatog predjela

Crna lica prolaze kroz kapije
Dok sam sebi šapćem laži
A u tami vječite noći
Uplašen sam, usamljeni smrtnik
Sa očima kao dva staklena otvora
U sanduku iznad opruženog leša

Mrtvac koji šeta kroz napušteni svijet
Dok u ugljenoj duši gori vatra
Na kojoj se niko ne grije

Sitne kapi znoja svjetlucaju
Po ožiljcima preplanule kože
Dok se mrak uvlači kroz prozor
Hvatajući neprolazno u prolaznom

Blijesak osmeha je lebdio
Na crnim licima koja prolaze kroz kapije
Otključane za laži upućene samom sebi

Ovaj svijet je napravljen na brzinu
U danu kada stvaraoc nije bio raspoložen...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

четвртак, 23. септембар 2021.

Glasovi se vraćaju





U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila


Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom


Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta


Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 06. септембар 2021.

Najezda urbanih gromovnika

 




Naziru se svjetovi
Iz duboke utrobe vremena

Suvoparni oblik spoznaje
Beskraja u samo jednom trenu

Slutim najezdu urbanih gromovnika
Što donose sjeme za crnu žetvu
Spremajući zemlju za brzu destrukciju
Dok vladari evouliraju u opake zvijeri

Krijemo strah od sutra, danas kopajući  juče
Tražeći trag sopstvenog bitisanja
Koje je moguće izbrisati običnom gumicom
Koja čak ne ostavlja ni ulegnuće,
Na koži već istetoviranoj  simbolima
Brzo nadolazeće oslobađajuće smrti
Koja izaziva paničnu želju
Za još koji dan grčevitog truljenja

Ali, ne brini! Svijet se ionako povlači
U precizno iskopan tunel
Priljepljen uz hladan zid
Čeka neku drugu najezdu
Makar to bili samo dvonožni skakavci
Opsjednuti strahom, egom i pohlepom...
Ne brini


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

среда, 01. септембар 2021.

Donosim ti pune Džepove snova







Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož

Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer  ti donosim  pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem

Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici

Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći  ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 25. август 2021.

Sa obje strane noći

 




Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku


Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha


Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove


Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 10. август 2021.

Nijemi pogled

 





Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje ,malo pognute glave.
Uskoro će početi i svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 03. август 2021.

Prikaza

 




Nepomična tamna prikaza
Čuči duboko, u suvom grlu
Čekajući da zapuca krilo
Uplašene ptice, dok nestaje
U modrom sumraku daljine

Zbunjeni nemir korača mislima
Lovac na laž sakrio se u glavi
Gazeći mjesta koja je skrivao dječak
Savijen u luk, zadržanog uzdaha
Pretvorenog tijela u bjesomučan bol
U samoći praznog čudovišta
Koje ga od davnina u stopu prati

Stojeći kraj ugaženog puta
Gleda u sivilo nazirućih daljina
Dok ga ozebla očekivanja krše
Lomeći stegnuto srce na komade
Ostavljajući suze da krče stazu
Do mjesta na kome umire dan


Tu na ivici kišnih nadanja
Trče snoviđenja, kao odmorni vuci
Željni krvi u provaljenom oboru
U skrovištu dobro čuvanog blaga
Zakopanog, ostavljenog, nijemog

Pomamno bježeći od sebe
Suvim koritom bivše rijeke
Okreće glavu i viče grdeći
Praznu jarugu, u koju naglo pada
Obložen ehom narasle tišine 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 29. јул 2021.

Ledena čama

 






Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 23. јул 2021.

Odvrnuta česma

 





Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme
 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 29. јун 2021.

Put u prazno







Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne  šupljine

Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu

Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva

Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak

Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost

Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom

Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari

Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima

Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 15. јун 2021.

Prokleti tren sa hiljadu mana










Mi jedva da smo dvoje ljudi

Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

среда, 09. јун 2021.

Iz šupljeg u prazno

 






Neodoljivo me guši neka tuga
Razdraženost prerasta gorčinu
Sve je ravno i na pločicama fuga
Bljutava otužnost sprema neku psinu

Kako se otresti svog tog mraka
Misli se razlažu lagano i tromo
I kao da je obučena u laž svaka
Da vječitoj istini doda malo promo

Iz šupljeg u prazno, pretačem dan
Šarena laža vječne samoobmane
Strah od smrti otvara duboki bezdan
Koliko je napad jači od odbrane

Sve je glatko na mračnom dnu
Nepomično sjedim u ljepljivom mulju
Sve ludosti ne vidim u oslijepljenom snu
Sve odvratno pluta na ohlađenom ulju

Lice pokriveno grubim rukama
Sjetih se da ne znam koga tražim
Gledam kroz sebe u rijetkim mukama
Naslućujem osmijeh dok đavola dražim... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 18. мај 2021.

Flert umova

 






Ova bliskost ne ide dalje
Flert umova je opasna igra
Iscrpjelo iskustvo poruku šalje
Rob u glavi ili nemirna čigra

Sastajemo se kao zavjerenici
Sa zamornom maskom žrtve
Trenutkom spojeni vjerenici
Hladnoćom pokazujući na mrtve.

Iz ljuske stišanosti teče grub glas
Zarazan smjeh i dvosmislenost riječi
Čupajući kosu ne čupamo ni vlas
Ničeg u krvotoku da nas izliječi.

Bespomoćna apatija napada snažno
Ovi putevi vode do vrata ludnice
Osjećaj sažaljenja navire lažno
Kao nevin osmijeh kod zrele bludnice.

Ptica si koja gleda u palacavi jezik zmije
Zamrznut  pokret pojačava utišani zvuk
Tijelo nam samo grub vjetar dotaći smije
U iskeženim zubima prepoznaje se vuk.

Otrgnuta si od božanskog sklada
Poseban svemir stvoren iz agonije
Iz tog, na vrijeme porušenog grada
U kojem srušen je stub, ali sram nije

Goriš u praskavom sjaju zvijezda
Ne sudi o meni dok te strah tjera
Ćutanje već popunjava naša gnijezda
Besmisao stiže kad odlazi vjera

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


четвртак, 13. мај 2021.

Životi

 





Prazni životi kao kuće
Sa zakucanim vratima
Čekaju da budu juče
Završeni u ubogim satima.

Više nije vrijedno truda
Sigurno je moglo bolje
Znao bi zašto i kuda
Uz malo dobre volje

Znaš čemu si prišao
Sve je uzelo gotovu formu
Kako si u sebi život stišao
Zadao poptuno pogrešnu normu.

Put ka cilju nije trajao dugo
Jer je isti potrošen u tami
Sabiti se u sebe, a šta drugo
Sa đavolom umrijeti u istoj jami

Narasta hladnoća i gorčina
Nemaš gdje iz tog mraka
Skupljaš nazive za sto zločina
Ne puštaš unutra ni mrvicu zraka

Blistave zlatne linije
Svijetle u  osušenom snu
Sve si pojeo iz prazne činije
Drhte ti noge, dok hodaš po dnu

Uzmi taj ključ i baci u blato
Napiši pismo i ostavi kraj puta
Neko će pronaći to zakopano zlato
Upaliti svijeću za dušu koja luta

Ludak je pušten na slobodu
Pišem rukopisom jednog stranca
Ujutru, kad sve zvijeri kućama odu
Ispraviću leđa ispod zategnutog ranca 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 19. април 2021.

Bestijalni ološ

 






Ljudi se ovih dana
Survavaju u moju provaliju

Padaju brzo ko kamenje
Zarezano udarima mržnje

Bačeno rukama ološa
U mrak ljepljiv od vlažnog

Urlika nezadovoljenih zvjeri
Vječito halapljivih i oštrih zuba

Spremnih da kolju redom
Samo da ubiju u sebi
Poslednji ostatak ljudskosti

Čeprkaju po sopstvenom đubretu
Tražeći izgubljeni identitet

Ime koje mu je dato po rođenju
Bestijalni ološ posut pjenom
Narasle pljuvačke u ustima robova

Željnih letjeti visoko iznad glava
Skrušenih i srušenih u prašinu

Onu istu iz koje su potekli
U koju se vraćaju manji od zrna iste

Sve će to uzdah planete da pomete
Da raznese, razvijori zastave

Ubogih sužnjeva zla
Što dojahaše na leđima poštenja

Bjesomučno mamuzajući vatru laži
Dok topot potkovanih misli
Muklo odjekuje dole negdje po dnu

Učmale pomirenosti sa neizbježnim
Sudbonosnim i tvrdokornim
Uređenjem duše koja ga ostavlja

Odlazeći u poslednju pobjedu
Nad bijednim tijelom
Radujući se sa gomilom istomišljenika

Ne stenji!
Ostani dole, bijedni crve! 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 06. април 2021.

Sanjam

 






Sanjam snove od paučine,
Nježni su ali i jaki kao uže.
Ko zna kuda vode te šine,
Mogu li biti još malo duže?

Sanjam vrhove neznanih daljina,
Svaki sam bar po jednom penjao.
Sa nekih su lepršali krajevi haljina,
Ni u javi tu ja ne bih ništa mijenjao.

Poneki put kriknem, sav u znoju,
Valjda usnim i blesave, ružne prizore.
Samo im daljinski promjenim boju,
Onda se pustim tako do svitanja zore.

Poneki put, u snu je blijesak,
Kao da se meteor survava, pada.
Valjda će se zabiti negdje u pijesak,
A možda će ponovo u san sada.

Sanjam neki put i tebe, mila,
Tada želim da ga učinim dužim.
Ponese me neka,u bojama sila,
Tada vijekovima sa tobom kružim.

Sanjam te u svim bojama mogućim,
Pokrivam mojom crnom tvoju plavu.
Po plavoj volim samo da se prućim,
I samo na njene nabore naslonim glavu.

Po neki put kriknem, sav u znoju,
Kao da se meteor survava, pada.
Onda te vidim kao na dlanu, moju,
Onda se budim i sve je ...Sada.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović