Usna

Usna skoro tvoju dodiruje

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,

Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko vuna.

I kosa, kao mahovina se drznu,

I mojoj koži postade pobuna.

Ne pokrećem ruke,a ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Svrati

Svrati na kratko ove noći,

Da je malo osvijetliš.

Ja do tebe ne mogu doći,

Svrati, ako me se sjetiš.

Gledali bi svijeću kako gori,

Ili zurili u zamrljani zid.

I neka se oko sa tvojim bori,

Dok potpuno ne potamni vid.

Govorio bih razne riječi,

Možda bih bio i jako prost.

Može li to da nas izliječi,

Da ne srušimo ovaj most.

Svrati, tu sam do jutra,

Neka te donese vjetar jak.

Dođi, nemoj čekati sutra,

Jer onda će me pojesti mrak.

Svrati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Noć iz koje je pobegao san

Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.

Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

www.nebesa

 

Moram da idem svojoj kući,

Gore na Ravan, pod krušku.

Vratiću se, neki vijek idući,

Da kažem neku riječ, mušku!

Idem gore, nebo me vuče.

Spaja sa planinom i šumom.

Idem da me vjetar istuče!

Da se nađem sa svojim umom.

Kad se sretnemo um i ja,

Složićemo se dole, napokon!

U mraku ništa više ne sija.

To dole, dobili smo na poklon.

Kad se sretnemo, život gasne,

U to malo zemlje sve stane.

Poruke voljenim ljudima kasne!

Kad umreš, nekom će da svane!

Kucaj na adresu, www.nebesa.

Boraviću gore, malo duže.

U epicentru ličnog zemljotresa.

Jedući trnje sa uvele ruže.

www.nebesa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Maskirani vrag

Ogledalo govori sve u lice,

Zato ga izbjegavam, ne volim.

Onaj odraz, kad oko sviće,

Bar sto puta prebolim.

Kad pogledam malo bolje,

A tamo se duša smije.

Zagledam se preko volje,

U ogledalu je, u meni nije.

Shvatim da me ti gledaš,

Moje drugo ja u crnoj boji!

U njemu je tuđi svijet, a naš!

U kojem mi nismo bilo koji.

Udaljim se, pa se vratim,

Neko drugo lice se javi.

Ne mogu to više da pratim!

Sve me to lomi, grize, davi!

Kako da odem dovoljno daleko!?

A da ne ostavim nikakav trag?

Iz ogledala me gleda drugi neko,

Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Alavi dusi

Gledam kroz ovo uprskano staklo,

Noć je odavno stala sa druge strane.

Ništa se nigdje nije ni pomaklo,

Samo mi u glavi vjetar lomi grane.

Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!

I onda potiskujem, gazim sebe.

Stalno su mi u glavi alavi dusi.

I opet me to po ganglijama grebe.

Onda odem i sjednem ispred vrata,

I tamo je sve mračno i hladno.

Tišina porađa i otkucaje sata,

Čuješ li me, ti čudo gladno!

Ispred vrata sam kao krpa, otirač,

Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.

Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,

Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!

Gledam kroz prozor u prazno,

Tražim neki pokret, neki oblik!

Noć me pipa po licu, mazno!

Ali, jutro mi crta neki drugi lik.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iluzije na pozornici

 

Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale

Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka

Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš

Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kad tišina vreba

Samo minut mi treba,

Da puknem od tišine,

Koja me puzeći vreba,

Kao voz kad napusti šine.

To je ovo vrijeme iza,

Kad noć polako ode.

Kad svaka misao se kliza,

U jutro što svjetlom me bode.

Samo minut ili možda dva,

Vraćaju me u stvarnost.

Samo si oblak ili si sva?

Da li je i drhtaj podudarnost!?

Ovo je doba kad svi su u snu,

I pomalo, kameni spavači.

Doba kad vučem se po dnu,

Kad sa mene sve se svlači.

Radujem se još jednoj pjesmi,

Ako izađe iz ove surove stege.

Pijem te stalno na tajnoj česmi,

Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.

Ako tražiš nekog crnog,

Nekog, ko mješa krv i boje.

Hajde, zavuci se u moj brlog!

Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bjesomučni ples

 

 

U sred duboke tišine

Naleti snažan vjetar

I zadrhta zemlja pod nogama

Uskovitla se vreo vazduh

Po krošnjama drveća

Pa lišće započe bjesomučni ples

Koji je ličio na aplauz

Mnogobrojnih, suvih dlanova

Ili na šuštanje haljina

U  Bečkom ili  nekom drugom dvoru

Na prijemu kod nadvojvotkinje

 Marije Tereze

Gdje je sve  uzavrelo od strasti

Dok je sa ogromnog trema

Stizala buka i nervozni prasak

Uskovitlanog vjetra

Nalik na jato velikih ptica

Koje bježe pod navalom

Ljetnjeg pomamljenog vihora

I sve kao da je puklo

Okupiralo nebo i vazduh

Odjednom je  zavladala duboka tišina

Kao oda veličanstvenom pražnjenju

Nebo je dobilo boju olova

A čovjek sjaj u očima

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Crna lica

 

Blijesak osmeha je lebdio
Na licu, kao suncobran živih boja
Procvjetao kao jabuka
U dobro njegovanom vrtu
Teško zasićenim mirisom
Potpuno nepoznatog predjela

Crna lica prolaze kroz kapije
Dok sam sebi šapćem laži
A u tami vječite noći
Uplašen sam, usamljeni smrtnik
Sa očima kao dva staklena otvora
U sanduku iznad opruženog leša

Mrtvac koji šeta kroz napušteni svijet
Dok u ugljenoj duši gori vatra
Na kojoj se niko ne grije

Sitne kapi znoja svjetlucaju
Po ožiljcima preplanule kože
Dok se mrak uvlači kroz prozor
Hvatajući neprolazno u prolaznom

Blijesak osmeha je lebdio
Na crnim licima koja prolaze kroz kapije
Otključane za laži upućene samom sebi

Ovaj svijet je napravljen na brzinu
U danu kada stvaraoc nije bio raspoložen...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Glasovi se vraćaju

U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila

Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom

Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta

Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Najezda urbanih gromovnika

 

Naziru se svjetovi
Iz duboke utrobe vremena

Suvoparni oblik spoznaje
Beskraja u samo jednom trenu

Slutim najezdu urbanih gromovnika
Što donose sjeme za crnu žetvu
Spremajući zemlju za brzu destrukciju
Dok vladari evouliraju u opake zvijeri

Krijemo strah od sutra, danas kopajući  juče
Tražeći trag sopstvenog bitisanja
Koje je moguće izbrisati običnom gumicom
Koja čak ne ostavlja ni ulegnuće,
Na koži već istetoviranoj  simbolima
Brzo nadolazeće oslobađajuće smrti
Koja izaziva paničnu želju
Za još koji dan grčevitog truljenja

Ali, ne brini! Svijet se ionako povlači
U precizno iskopan tunel
Priljepljen uz hladan zid
Čeka neku drugu najezdu
Makar to bili samo dvonožni skakavci
Opsjednuti strahom, egom i pohlepom...
Ne brini

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Donosim ti pune Džepove snova

Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož

Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer ti donosim  pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem

Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici

Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći  ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sa obje strane noći

 

Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku

Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha

Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove

Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prikaza

 

Nepomična tamna prikaza
Čuči duboko, u suvom grlu
Čekajući da zapuca krilo
Uplašene ptice, dok nestaje
U modrom sumraku daljine

Zbunjeni nemir korača mislima
Lovac na laž sakrio se u glavi
Gazeći mjesta koja je skrivao dječak
Savijen u luk, zadržanog uzdaha
Pretvorenog tijela u bjesomučan bol
U samoći praznog čudovišta
Koje ga od davnina u stopu prati

Stojeći kraj ugaženog puta
Gleda u sivilo nazirućih daljina
Dok ga ozebla očekivanja krše
Lomeći stegnuto srce na komade
Ostavljajući suze da krče stazu
Do mjesta na kome umire dan


Tu na ivici kišnih nadanja
Trče snoviđenja, kao odmorni vuci
Željni krvi u provaljenom oboru
U skrovištu dobro čuvanog blaga
Zakopanog, ostavljenog, nijemog

Pomamno bježeći od sebe
Suvim koritom bivše rijeke
Okreće glavu i viče grdeći
Praznu jarugu, u koju naglo pada
Obložen ehom narasle tišine 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović