Moram da idem svojoj kući,
Gore na Ravan, pod krušku.
Vratiću se, neki vijek idući,
Da kažem neku riječ, mušku!
Idem gore, nebo me vuče.
Spaja sa planinom i šumom.
Idem da me vjetar istuče!
Da se nađem sa svojim umom.
Kad se sretnemo um i ja,
Složićemo se dole, napokon!
U mraku ništa više ne sija.
To dole, dobili smo na poklon.
Kad se sretnemo, život gasne,
U to malo zemlje sve stane.
Poruke voljenim ljudima kasne!
Kad umreš, nekom će da svane!
Kucaj na adresu, www.nebesa.
Boraviću gore, malo duže.
U epicentru ličnog zemljotresa.
Jedući trnje sa uvele ruže.
www.nebesa...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар