Tragičnost potiranja

 

Zaveden mitom napretka,

Mislim da sam bolji od svojih predaka,

Pametniji od svoje djece.

Iluzija razvoja me razara.

Braneći se od iskonske prirode,

Prezirem slabe i nerazvijene.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi,

Učeći kako da  ubrzano. odrastem.

I steknem kontrolu nad životom,

Želim da njegujem dušu kroz vječno djetinjstvo,

Da u njegovim manama gledam vrline,

Makar i kroz bolno prepuštanje nesazrijevanju.

Potreba duše za djetinjastim u sebi,

Izaziva mi obilnu radost življenja,

Ali i tragičnu želju za njenim potiranjem,

Uvijek spremnom lavinom samoljublja,

Kroz naizgled neprobojnu branu moralizma.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Blago smirujuće stanje

 

Otrovne misli mi se vrte po glavi,

Zagađene gnusnom materijom uma.

Iz crnog, malo šta je ostalo da se plavi,

Na kraju puta, samo se pojavljuje šuma.

Sjedoh na kamen dok potok žubori,

To je jedno blago, smirujuće stanje.

Nešto mi priroda u uho govori,

Kako do ljepote, kad je trnovito granje.

U blizini začuh topot nogu,

Jedna srna protrča kroz zrak sunca.

Osjetih kako sam vrlo blizu bogu,

Ili to iz mene neprimjerenost bunca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

 

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživjeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lijepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čovjeka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu vidjeh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stijenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U vazduhu lebdi zamrlost

 

Duga i studena ćutanja,

Šište iz tamnih dubina.

Vreme beskrajno.

Jedva vidljivi pokreti.

Ne vidimo se,

Ne čujemo se.

Sve je zastalo.

U vazduhu lebdi zamrlost.

Rastavljamo reči od reči.

Pitanja se šalju preko rovova.

Niko tišinu ne remeti.

Doživotno je ćutanje,

Iskidani slogovi se gube,

Propadaju nepovratno u ambis... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izrešetan prazninom

 

Ležim izrešetan prazninom,

Iz svih rupa navire ništa.

Na licu nema tragova svijesti.

Novi dan se uveliko prikrada.

U gradu besmisla, kradu i ulice,

Prljave fasade čekaju čistije dane.

Nebom se oblaci skupljaju u gomile,

Osjećam da nečemu dolazi kraj.

Znam da kraj dolazi svakako,

Ne čekajući da ga prizivam

Ili pokušavam pobjeći,

Vidim ga, kraj jednog početka,

I nekako mi je lakše,

Mada to i nema mnogo smisla,

Osim u jednom gradu  velikog besmisla.. 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Talas prepuštenosti

 

Plašim se da nisam dorastao,
Strahu koji se obrušava,
Poput nagle erozije tla,
Ili tutnjave snijega kroz lavinu.

Nisam više stoik, sa šakama,
Na izbočenim, mršavim kukovima.
Nemam onaj stav sveznajućeg,
Niti pozu hrabro svemogućeg.

Plašim se da me sve manje plaši,
Život sabijen žestokim presama,
U tanku, vrlo tanku nit promjene,
Onog nedokučivog trena totalnog raspleta.

Samo je ostao trag onog mrguda,
Uklesan duboko u preoranim borama.
U koži lica, koja je pretrpila promjene,
Toliko vidne, da i ogledalo potamni.

Plašim se da nisam dorastao,
Ovom naglom talasu prepuštenosti,
Čoporima zvijeri koje ne reže,
Nego grizu i jedu bez glasa.

Plašim se... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović