Duboko je

Gomila stakla

Na rukama krv

Udavljena usta

Nemo zovu

Potopljeni svet

Koliko još vekova

Koliko godina

Ili dana je ostalo

Da srce pukne

Koliko gnoja, Bože

Jezera bola rastu

Duboko je dole

Vuče za lakomost

Pohlepa diže talase

Orlovi vrište visoko

Znaš li ti

Da li je kraj

Ili je početak

Hvala ti što ne znaš

Tako je bolje

Videćemo se 

Između dva talasa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Davim tebe u sebi

Davim tebe u sebi

Prateći dan kraju

Popodne već izmiče

Dok kiša plače

Ranjenim kapima

Po užeglom putu

Nije ovo svet koji želim

Niti je dan ispunjen vremenom

Davim te u sebi

Da ne bi vrisnuo

Da ne bi jauk pljuštao

I probio kanale

Zatvorene gomilom straha

Zatrpanog ispod lažne hrabrosti

Rukama negovanih mukama

Davim te u sebi

U ovoj mojoj glavi

Sastavljam komade

Rasutog ega

Psujući mu svašta

Dok on ćuti

Dok se ljuti

Išao sam tamo-vamo

Od nemila do nedraga

Gubio osmeh samo

Vukao za rep vraga

Već je istekao dan

Suton ga negdje vodi

Da se u mraku noć rodi

Da udavi u sebi  san...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Prostrana koža

 

Lomim preko  kolena važne odluke
Nosim se sa nedostatkom želje.
Kako isploviti iz ove mirne luke
Mogu li spasiti ono što život melje.

Odlazim svaki dan, stotinu puta
Na svakom početku vidim kraj
Celo moje biće još uporno luta
Pakao je jedino mesto za moj raj.

Odlazim i vraćam se, dok vreme trči
Kidam sa sebe ovu prostranu kožu
Razapinjem komade na kržljavoj smrči
Ostatak dajem na poklon oštrom nožu.

Savijen u krug kao bodljikava žica
Samog sebe žestoko bodem
Dok ne postanu krvave crte lica
Da me ni ptice ne poznaju, kad odem.

Sedim i ječim bez glasa, u sebi
Prsti sapeti pesnicom i bledi
Odlazim brzo, da ostao ne bi
Osećam da na ramenu mi đavo sedi.

Ne okrećem se, samo pravo hodam
U glavi su stršljenovi našli dom
Nemam više ništa da prodam
Stablo sam koje je pocepao grom.

Osećam da na ramenu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Silueta duha

 

Dolaziš mi u snove, kopajući rov,

Tunel, kojem ni ne slutim kraj.

Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,

Želim da nestaneš direktno u... raj.

Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.

I kad ne volim te, ja te ne mrzim.

Bože, bože molim te, oprosti!

Lomiš me samo dodirom brzim.

Svitanja me bacaju u očaj,

Osjećam te, sasvim ispod uha,

Ili idi ili sve to što imaš, daj!

Da li si stvarna ili silueta duha?

Oštra kost se zabija u kožu.

Tijelo se uvija trpeći bolove.

Đavoli zauzimaju udobnu ložu,

Dok snijeg prekriva brda i dolove.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izrešetan prazninom

 

Ležim izrešetan prazninom,

Iz svih rupa navire ništa.

Na licu nema tragova svijesti.

Novi dan se uveliko prikrada.

U gradu besmisla, kradu i ulice,

Prljave fasade čekaju čistije dane.

Nebom se oblaci skupljaju u gomile,

Osjećam da nečemu dolazi kraj.

Znam da kraj dolazi svakako,

Ne čekajući da ga prizivam

Ili pokušavam pobjeći,

Vidim ga, kraj jednog početka,

I nekako mi je lakše,

Mada to i nema mnogo smisla,

Osim u jednom gradu  velikog besmisla.. 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Za tobom ni traga

Ustani i kreni.
Stepenicama do kraja.
Klizavo je, ali idi.
Spusti se dole,
Gdje je dubina nebitna.

Samoća se plaća.
Na dnu je blagajnik.
Dobićeš i račun.
Za prljave misli,
Daju ti popust.

Misliš da si slobodan?!
Ruke ti drhte od pomisli,
Da kreneš nazad.
Sve se već srušilo.
Za tobom ni traga.

Olakšaj toj duši,
Što izlazi iz tijela.
Pusti to jato bola,
Da odleti daleko,
Sa blata neuspjeha.

Ne grije sunce tvoju glavu. 
Slobodno uvuci vrat u kragnu. 
I pruži svoj nesigurni korak, 
Prvim tunelom, na koji naiđeš. 
Tamo te čeka mrak koji si tražio. 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ma, koji me to đavo u grlu grebe!

Ako te pustim sada da odeš,
Hoće li neko da mi te ukrade?
Da li ćeš sjećanjem da me ubodeš?
U ono mjesto, malo ispod brade?

Odaje te iz očiju kratak blijesak,
Pogledom već visoki zid gradiš.
Sve se lagano rasipa u pijesak,
Čujem vapaj: ma šta mi to radiš!

Stigla si do tačke koja znači kraj,
Osvrni se! Vidiš li nekog iza sebe?
Kažu da se u pakao stiže kroz raj?
Ma koji me to đavo u grlu grebe!?

Rizikuj, hajde! Učini odmah nešto.
Ljudi su dosadni, zatvoreni, tuđi.
Hajde, pokreni to svoje -vješto!
Od tebe danas ni ja nisam luđi!

Ovo je najbolji dan tvog života,
Stavljen u izlog kao akcijska roba.
Na popustu je već viđena ljepota.
Ma pusti nek drugi neko je i proba.

Ako te pustim sada da  negdje odeš,
Znam da će odmah da mi  te ukradu.
Osjećam kako me kroz grlo bodeš,
Baš u ono mjesto, što pridržava bradu.

Znaš ono mjesto, u koje se sve skupi,
Kao tijesni mali trg, u ogromnom gradu.
U to mjesto me neviđen bol lupi,
Baš u ono mjesto smješteno pod bradu.

Nisam stigao baš sve da ti kažem,
A toliko sam riječi polagao na tebe.
Uvjek kad pomislim sebe da slažem,
Osjetim da me neki đavo u grlu zagrebe.

Ima jedno mjesto, smješteno pod bradu,
Gdje me i sad neki đavo ujutru zagrebe.
Iz tog mjesta ne mogu da mi te ukradu!
Grlo je pod zaštitom, čuvam ga za tebe!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Moje vrijeme je- sada

Kroz gustu maglu se probija,
Jutro,odlučno da dobije,
Borbu u kojoj je glavni sudija,
Dan, sav ravnodušan,
Dok ne izvuče pištaljku,
Kojom će da označi,
Početak i kraj, bez imalo bojazni,
Da će na to uticati juče i sutra.


Tačno vidim komade,
Trakastog svijetla,
Kako se kao laktovi,
Zabijaju u pleksus bjelini,
Koja pritom ispušta,
Hroptavi zvuk ,
Bjesomučnog disanja.

Nisam stvoren za konačan ,
Blijesak stvaranja novog života.
Već za trpljenje mizernog postojanja,
Sve dok se ne sruši cijela,
Tvrdjava sazdana od pijeska,
Koji curi sa dlana kroz prste,
Sahranjujući prošlost u groblje,
Jednog, samo sebi neznanog, junaka.

Ne zelim da se sjećam ničeg,
Što je vezano za nešto od juče,
Niti mislim šta to donosi sutra.
Evo me zauvjek poleglog,
U, na brzinu iskopanom kanalu,
Sadašnjeg trenutka, osluškujući,
Odjek sopstvenih koraka,
Kojima se vraćam u riječ,
Nastalu od jednog uzdaha.

Riječ, skrojenu po mjeri,
Čovjeka koji je još u bijegu,
Od nemirne sjene,
Što liči na drhtaj misli,
Iste takve, raspršene po vazduhu,
A teške čitavu tonu,
Izvagane tamo gdje se,
Odavno nema ništa više vagati.

Zato, otvaram  blindirana vrata,
Čistim kanale od očekivanja  i želja.
Dovršavam  davno započeti posao.
Uzimam  riječ  da je umotam,
U papir, malo pohaban od vijekova.
Ispravljam tijelo i podižem glavu,
Izgovaram  riječ tako umotanu,
Kao da je zadnja,
Slušajući eho, odbijen od upravo,
Srušenog zvučnog zida:

Moje vrijeme je - sada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

OKO

Samo što pogledom skliznem po opalom lišću,
zaboli me misao o tebi.
Jesen te, svojom rukom,
ubacuje u rasušenu i raspuklu dušu.

Onda, kada pomislim da ne živiš više u meni,
da sam te ugušio, protjerao,
skačeš mi na rame, već otežalo od sjećanja.
Tresem se. Putujem u prošlost.                                                                     

Stojiš na kraju svake ulice kojom prođoh.
Samo stojiš i gledaš, tim okom od sna. 
Roniš mi po krvotoku.
Bubre vene punjene željom.

Ubrizgan bol tutnji u glavi.
Kidam se na komade, i bacam u pećine uma.

Tamo sa zidova curi ludilo. 
Sav sam ludilo,
kada mislim o preklapanju tvojih trepavica.

O trenu kada su ih lizale suze. 
Ovlaženih vrhova otkrivale oko.
Crno i kišno. 
Oko, puno zaboravljenih pogleda.
Oko, zgužvano poljupcima.
Oko.

Ženo, ubij me crnilom zjenice.
Prospi to mastilo po mom plavilu.
Svrgni me sa trona tuge. 

Ogrni se čvrstom namjerom,
ispljuni me i zgazi .
Spriječi ovog gmaza da ti upija sjaj. 

Budi ulicama početak i kraj.
Budi meni brana.

Samo još jednom,
okrzni me suncem. 
Pusti zrak da me sprži i razlije.

Sastruži me obrvama
i okači na uho vjetru. 

Zaboravi me, ženo,
jer ja tebe ...ne mogu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dno

Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,

U očima zjenice bez sjaja.

U glavi svi oblici tumora,

Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,

Stopila se sa bojom betona.

Nekoliko kretena u tor ih satjera,

Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,

Žedni su, a stoje u vodi do grla!

Za blejanje samo glas im treba,

Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!

Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.

U pravcu nedeljnog vaskrsenja,

Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

DNK

Kako znaš da sam krenuo,
Tamo gdje niko ne ide?
Na pola puta sam se prenuo,
Nečije oči me gledaju, vide.

Kako se mjeri ta dužina?
Svjetlosna godina ili tren?
Kome sam usputna užina?
Iz DNK ko mi otima gen?

Kako da znam gdje je kraj,
Da li po besmisao dolazi smrt?
Ako neko smisao iskopa i da,
Da li je to božija bašta ili običan vrt?

Kako da prepoznam neki znak,
Kada je sve obilježeno bojom?
Koliko još do jutra, ako je mrak?
Ako je patnja, zovi je mojom.

Kako to, lice ti ne vidim, a tu je!?
Poznaješ li me u godini Tigra?
Ko to varljivo ljeto kune i psuje?
Kome si to danas opojna igra?

Kako to...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović