Ležim izrešetan prazninom,
Iz svih rupa navire ništa.
Na licu nema tragova svijesti.
Novi dan se uveliko prikrada.
U gradu besmisla, kradu i ulice,
Prljave fasade čekaju čistije dane.
Nebom se oblaci skupljaju u gomile,
Osjećam da nečemu dolazi kraj.
Znam da kraj dolazi svakako,
Ne čekajući da ga prizivam
Ili pokušavam pobjeći,
Vidim ga, kraj jednog početka,
I nekako mi je lakše,
Mada to i nema mnogo smisla,
Osim u jednom gradu velikog besmisla..
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар