Beskrajna poniženost

Pođoh nešto sebi da kažem,
Ali se sjetih da riječi ne vrijede.
Sve bi to stalo i sabilo se,
U jednu nesigurnu rečenicu,
Punu bijesa i nesavladivog,
Osjećaja beskrajne poniženosti.

Zato i dalje ćutim, gledajući prazno,
U ništavilo koje se sliva u jedan ćošak.
Između dva neokrečena zida.
Ništavilo koje se čvrsto drži,
Za izlizane đonove ofucanih cipela, 
Iz kojih smrdi odumiranje pokreta. 

Sve što vrijedi reći, ionako sam, 
Sam sebi davno rekao, ćuteći. 
Pritom se praveći i gluv, 
Ili to stvarno jesam, 
Za sve što svi vole da čuju. 
I za sva ona groblja, 
Što niču pred slijepim očima. 

Zato i dalje ćutim, jer koga je briga, 
Da li je nebo gore ili negdje dole. 
Samo neka je plavo, bar u tuđim očima
Samo neka je tišina, bar u tuđim ušima. 
Samo neka boli nekog drugog. 
Beskrajna poniženost mi je sjenka. 

Zato i dalje ćutim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zaplešimo

Hajde, zapleši sa mnom,
Držaću te čvrsto oko struka.
Okreni se još jednom za mnom,
Dok me ne prođe ova frka.

Hajde, zakovitlaj nogama vazduh,
Besprekorno napravi okret.
Ruka mi klizi po kosi, kao duh,
Tijelo uz tijelo, neka sam proklet!

Privlačim te, lice uz lice,
Osjećam dah po vratu, svuda.
Po glavi, kao da hvatam svice,
Pritjeran trncima, nemam više kuda.

Hajde, još korak napravi,
Ja ću ka tebi dva, tri.
Hajde, na srce me prikucaj, stavi,
Pa onda u pirueti sa mnom umri.

Kad nam se koljena dodirnu,
Kao da me đavo odnosi.
Samo još oko odozdo zvirnu,
I svojom zelenom me pokosi.

Prije nego nestanemo u zrak,
I trnci nas obore sa nogu,
Skupa ćemo zagrliti mrak,
I izložiti se pogledu Bogu.

Hajde, zaplešimo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prihvati dan

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bože, oprosti nam...

Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,
Bjesomučni  glasovi utišanog tona.

Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,

Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!

Umro je koliko i naša vjera.

A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!

Tukli ga bičem, tekla je krv gola,

Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.

Pljuvali ga dok je nosio krst!

Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.

Ispod krsta se skupila masa,

Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.

Nadire ka uhu čelični zvuk, 

Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.

Nadiru ka uhu jaki zvuci…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kralj prokletog kraljevstva

Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.
Tvoj dah mi oko uha duva,
Osjećam žestoko brujanje.

Ti si carica izmišljene carevine!

Ja sam kralj prokletog kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
U nosu si mi, kao rijeka blaženstva.

Nešto si mi htjela reći?
Oko snima nagli pokret.
Rasteš kao cunami,sve veći.
U bezbroju sretnih, jedan je proklet!

Jastreb se hvali krilima,
Smireno maše, kao da plovi.
Dok gadove zoveš milima,
Ispod stopala ti krtica rovi.

Nešto si mi htjela reći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Slika, onako iz ruke

Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.

Neki čovjek svira klavir. 
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.

Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.

Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.

Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.

Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.

Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.

Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bubnjevi tišine

Tamo gdje  sunce uvijek sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.

U predjelu između snijega i neba, umirala je noć. Dan se  provlačio pred nenametljivim jutrom. Gazim po dubokom snijegu, praveći prtinu, koja će uskoro nestati. Neizgovorene riječi su mi curile sa usana. Umjesto riječi škripe đonovi cipela. Korak po korak, dah po dah. Bjelina silno zablješta unaokolo. Oči nenavikle, gube se duboko ispod obrva. Da li snijeg čuje misli? Ili nema šta da čuje iz smrznute glave. Oblačići vodene pare vlaže moj nos. Hladan, crven i mokar, siječe ledeni vazduh.

Hodam najtiše što mogu, a kao da planina škripi. Pljujem nakupljenu pljuvačku, koja pravi ledenu igračku. Sam i ćutljiv, sa grčem umora na licu, penjem se ka vrhu. Drveće povremeno otresa zaleđeni teret sa lišća. Zvuci šume čine tišinu ubojitom. Kao da se vječnost navalila na ovaj tren, pun neke strepnje. Vječnost, kao ogromni glečer, ispod kojeg protiče uspavana rijeka života.

Sam sam. Gledam još  upornije u nebo što se zaplavilo i ne da danu nikuda iz njegovog okvira. Jutro je već nakvasalo, želeći ubrzano da preda svoju smjenu, ali daleko je podne. Prolaze slike kroz glavu i tjeraju prošlost u budućnost. Svim silama ostajem u sadašnjem trenutku, koji je takav kakav jeste. Naprežem se da dišem samo na nos. U ustima i dalje neizgovorene riječi. Gazim kroz duboku bjelinu, riješen da istjeram sve  misli na površinu. Neka se malo provjetre.

Uskoro će i podne. Momenat u kojem dan stoji na blistavoj klizaljci, spremajući se za jak trzaj, kojim će se uputiti ka još jednom kraju. Kapa mi draži tjeme. Svrbe me i vrhovi kose, spljoštene ispod uglačane vune. Nesnosni svrab prolazi. Noge same koračaju. Ne osjećam ništa. Samo pratim kako koljena dostižu svoj vrhunac, prije nego nestanu iz vida. Hodam, škripim, huktim. Zaleđene grane ukočeno odaju počast zimskoj vojsci. Nebo hrabro podnosi  bijele tragove aviona. Sve sam bliže vrhu, a on kao da nestaje. Kao da izbacuje pijune u šahovskoj igri zavaravanja. Samo još ovaj. Eno ga tamo iza. Eno ga...

I dalje tišina bubnja u ušima. Dan je već skinuo radno odijelo. Jedna strana je već u kućnom ogrtaču, dok drugu priprema da ubaci u prazan rukav. Odjednom se pojavi i vrh. Smješkajući se kristalima, kao da se izvinjava, što je, eto, malo smeten i zameten. I što nema čime da me počasti, jer sam banuo, tako bez najave. Napravih još nekoliko koraka i nagazih baš na taj njegov stidljivi dio. I čuh kako nešto puče. Duboko u meni je pukla brana, stvorena od raznog otpada. Nisam ni znao da se stvorilo jezero, dok sve nije pokuljalo napolje.A napolju je je umirao dan, dok mu je noć zadavala završni udarac.U predjelu između snijega i neba,rađao se mrak...

Tamo gdje sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pod poklopcima svijesti

Trnu mi zubi, čekajući te, slutim.
Gledam kako ti oko sjeva i blista.
I ovo malo bistrog, svečano mutim,
U parku sjećanja, tvoja je bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,
Zadržan u ruci, grijaće nježno.
Privuci mi glavu, biće mi drago,
San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,
Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.
Neka te tu, po meni svuda budi,
Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć sada jutro u bolovima porađa,
Kida se u utrobi crno, tmina škripi.
Svjetlost mi oči plotunima gađa,
Pod poklopcima svijesti ludilo kipi.

Ne mogu više! Napašću ti misli!
Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.
U grč smo se zgnječili i pritisli,
Drobim ti usne,a samo me slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,
Ponire u bezdan, u nejasne dubine.
Protegla si se kao pod šporetom maca,
Noktima kidaš misao, od kojih se gine.

U redu je, odlazim, evo nestajem.
Žuljaće te mrak beskrajnih noći,
Kao škorpija, sam sebi otrov dajem.
Kroz krv ćeš se sliti, lagano doći.

U redu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ulica

Ulica ide u susret sjeti,

Ispljuvana, mokra, pusta,

Sjena vrane na prozor sleti,

Na kojem trag ostaviše usta.

Srce je puklo na dvoje,

Raskršće nudi dva puta.

Na prvom, znam ko je,

Po drugom, neko luta.

Ludilo se sa jutrom budi,

Zaneseno svojim odrazom,

I običan dan ubrzano ludi,

Crveneći se i drugim obrazom.

Čujem vjetar kako plače,

Odbijen iskopanim rovom,

Bijesno šiba, kida sve jače,

A gnijezdo još visi pod krovom.

Od dana je potrošeno dosta,

Već se malo trgnuo, urazumio.

Od ludila samo trag osta,

Dan se na uličnoj lokvi umio.

Čujem vetar kako plače...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović