Приказивање постова са ознаком uši. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком uši. Прикажи све постове

четвртак, 4. јун 2026.

Lica uzorana brigama




Miris prosečnosti

Dopire do hladnog

Dodira razočarenja


Likovi pod kapama

Brane se od sjaja

Tek rođenog dana


Pokrivajući telo kaputom

Punim tajnih odaja


Pogled uperen u vrhove

Pohabanih cipela

Govori reči

Nikad izgovorene


Uši navikle na buku

Osećaju se loše

Pod slojem prašnjave tišine


Notorne izbeglice

Iz realnosti

Serijski migranti 

Iz emotivnih kriza


Lica uzorana brigama


Duboke brazde

Mračnih misli


Potpuni nesklad

Između juče i sutra


Lomi se parazitska veza

Sa ovim nesnosnim danas...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 29. септембар 2025.

Zakucan ekser



Boli me glava. Merim pritisak.

Opa! Visoko skroz. Zuji mi u ušima.

Iznad vrata kao da je zakucan ekser.

Taman da završi ovu deobu u glavi, koja je odavno počela.

Proganja me ono juče. Nameće se ono sutra.

A gde je danas!?

Evo ga! Tu negde  ispod stola, kod cipele, stražari, prateći da li ću napraviti neki pogrešan korak.

Ali, oni su pogrešni u nizu. 

Nezaustavljiv tobogan propadanja.

Kad se osvrnem preko ramena, osećam da me nešto prati, pa zazuji još jače.

Nisam tako zamišljao dane, koji prolaze kao  rafting čamac, na brzim vodama.

Mislio sam da će to ići nešto mirnije. 

Staloženo. Ne. Nema sredine.

Pogibeljna brzina ili  ustajala žabokrečina.

Uzmi ili ostavi.

Uzimam, lagano toneći u ubrzanje...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

понедељак, 13. април 2020.

Slika, onako iz ruke



Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.

Neki čovjek svira klavir. 
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.

Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.

Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.

Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.

Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.

Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.

Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 15. април 2019.

U uglu usana





Čuo sam prodoran glas.
Smijeh ili vrisak?
Noga pred nogu, tjera korake daleko. 
Uši ne smiju sve slušati. 
Niti dan mora sve vidjeti. 


Osvrćem se kao da bježim, 
Od mrklog oblaka, okačenog na ništavilo.
U uglu usana se urezuje bora kao kanjon, 
Dok slapovi pljuvačke prave paravan, 
Za sve zakulisne radnje uzbunjenog ega.

Strah je preuzeo sve ingerencije ličnosti. 
Ni prvi ni poslednji koji je padom ogulio koljena. 
Dižem se, jer šta bi drugo!? Nebo je gore. 
Krećem se neobilježenim stazama. 

Neko je ostavio trag do pola puta. 
Druga polovina mi žulja nabrekla stopala. 
Držim čvrsto svoju frustraciju za ruku
I kidišem snagom marševskog koraka
U susret čudovištu odgriženog repa. 

Iz onog oblaka sikće nevrijeme. 
Bogovi se kupaju ledenom kišom. 
Jedan svijet se ubrzano gasi, 
Dok drugi se rađa uz veliki prasak. 

Nema te ovih dana...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 15. новембар 2016.

Sto grama duše





Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,

Dok košava za zimu oblikuje skicu.



Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.


Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.


Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?


Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic