Uđoh u tvoju priču

U tvoju priču ulazim rado,
Cipela  spremnih da negdje odu.
U početku lagano, dok je svirao Fado,
A onda je Rok uzburkao vodu.

U njoj sve je ušuškano, lako,
Sve, nekako, treperi i blista .
Neka se i nastavi  u njoj  tako,
Kao na platnu, ispod obojenog kista.

Uđoh duboko, a riječi u uglu ćute,
Savršeno se spremaju za napad.
Neko je već trasirao staze i rute,
Ovdje se snalazim i idem na zapad.

Zavij svoju tajnu u maramicu,
I ostavi je na ogradi kraj puta.
Neka kraj bude provučen kroz žicu,
Prepoznaću je ako žica bude žuta..

Svjesna si svega, čega se bojiš,
Svijesno me u sebi riječima dozivaš.
Svijesno me u sebi  šiješ i krojiš,
Svjesno me na kraj priče pozivaš......

Uđoh u tvoju priču...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Koliko život košta

Koliko život košta,
U zemlji gdje umiru i snovi?
Može li brza pošta,
U paketu donijeti jedan novi?

Ako može tako,
Samo reci i biće spakovano,
Obučen u praznični sako,
U  sjajnim cipelama, crnom lakovano.

Kad čuješ zvono,
Na zaključanim, teškim vratima.
Znaćeš da to je ono,
Što čekaš godinama, danima, satima.

Zato otključaj tu bravu,
Otvori širom, nek sunce cijelo uđe.
Ovaj put gledaj da izabereš  pravu,
Stranu svijeta, gdje sve naše je i tuđe.

Kad saznaš da je suza
Protjerana sa uplašenog lica.
Odzviždi jednu tužaljku bluza,
Nek sve se nosi na krilima ptica.

Odzviždi jednu tužaljku…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Igra opadanja

Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.

Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.

Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.

Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.

Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.

Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.

Nebo ne pravi razliku...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović