Igra opadanja

Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.

Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.

Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.

Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.

Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.

Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.

Nebo ne pravi razliku...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović