Put u zavičaj

Ako se ikada vratim,

Sa davno započetih puteva,

Biće to sigurno sredinom novembra,

Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,

I negdje usput pričam priču,

O putovanjima, jednom čovjeku,

Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.

Na primjer: sa kog izvora vodu točim,

I zašto me svrbi baš lijevi dlan,

Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,

Da mu objasnim odakle dolazim.

Da vodu ne točim nigdje,

Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,

Taj ljubopitljivi čovjek,

I rekao snažnim i promuklim glasom:

Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,

Stavi ruku preko umornog koljena,

Pogledaj direktno u sunce,

I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,

Neugaženi put kojim hodaš,

I da te svrbe zadebljali tabani,

Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović