Приказивање постова са ознаком priča. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком priča. Прикажи све постове

уторак, 27. октобар 2026.

Reči me slede





Ja sam mrtav, čuješ zvuke pakla?
Lomi me sunovrat, skrivene staze.
Ništa ti nisi u meni još dotakla.
Nogama mojim još armije gaze.
Zabijen u obrvu, malo se cedim,
Hodam linijom, što iznad je muke.
Sa trepavice kapljem, suzu sledim,
Zapaljenu vatru, uzimam u ruke.
Reči me slede, grebu mi rame.
Noćima te davim, prokleto želim.
U predvorje pakla reči me mame,
Iz loše priče u još goru se selim.
Reči mi grebu rame...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 25. јул 2025.

Zaigraj na ivici




Puno je vremena prošlo

Od kako sam sklopio oči

Sišao do dna

Puste kuće


Hodam polako

Dok škripi pod


Puno vremena


Nigde nikoga


Zašto sam dole


Da osetim tišinu

Da dotaknem mir

Izgubljenu istinu


Ljudi se smeju

Odlaze nekud

Gde nije duboko


Makar malo površine

Samo da nije skroz crno


Može i ulica

Neki ugao

Samo nek je dom


Da osetim

Da si tu


Da ostaješ

Nikud ne ideš

Jer ti je karta

Samo za jedan pravac


Zato budi čvrsto tu

Osloni se na prazan prostor

Koji nas deli


Na taj zasićeni vazduh


Ničeg nema

A sve je već tu


Pokušaj da preletiš

Raširi sve te moći

I pusti se


Nema te linije

Koju nećeš preći


Nema tog mosta

Koji nećeš srušiti


Niti priče

Koju nećeš prećutati


Zaigraj na ivici


Ne silazi


Nije bezbedno


Nemoj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

среда, 17. мај 2023.

Tragač




Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 30. јануар 2023.

Nemoj!





Ti si o meni kratka
priča
O tebi sam ja grešna saga
Mada sam se spasio pucanja
biča
Još uvjek mi liježeš kao draga

Nemam, ne! Ništa nije
moje
A i zašto bi bilo!? Čemu kletva
Pa i da jeste, bilo bi
tvoje
U posnoj zemlji si božija sjetva

Nemoj molim te, sada reći:
jesi
Pusti da sve se složi na uho
Ako nas ophrvaju standardni
grijesi
Onda možeš da skineš nevidljivo ruho

Bijes isčili kada te vidim,
spazim
Ta lava se skotrlja i sprži, topi
Da li osjetiš kada te
mazim
Da li ti se koža sa kosom stopi

Moje noći su odavno
u zori
Samo je magla malo svijetla
San me vodi prema planini,
gori
Tamo nema glasa, osim krika pijetla

Ti si kraljica besmislenih
noći
Ja sam kralj podzemnih voda
Ako poželiš kraj mene
proći
Bićeš kao što mrtav odavno hoda

Negdje odzvanja tvoja
pjesma
Okrećem glavu, uho te jasno čuje
Upravo te tkam kao
povjesma
Dok iznad glave bumbari bruje

Jesam li ja vapaj, grozan
krik
Da li si ti moćan otpadak od sna
Iz nemoćnog grla samo si
uzvik
Ti si asfaltiran put direktno do dna

Još ne znam ko si! Ni zašto
tu si
Možda ti je to pomalo čudno
Ako i tebe posjećuju poponoćni
dusi
Onda je u meni sve tvoje budno...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 5. новембар 2021.

Iluzije na pozornici

 



Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale


Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka


Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš


Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 20. август 2020.

Uđoh u tvoju priču





U tvoju priču ulazim rado,
Cipela  spremnih da negdje odu.
U početku lagano, dok je svirao Fado,
A onda je Rok uzburkao vodu.

U njoj sve je ušuškano, lako,
Sve, nekako, treperi i blista .
Neka se i nastavi  u njoj  tako,
Kao na platnu, ispod obojenog kista.

Uđoh duboko, a riječi u uglu ćute,
Savršeno se spremaju za napad.
Neko je već trasirao staze i rute,
Ovdje se snalazim i idem na zapad.

Zavij svoju tajnu u maramicu,
I ostavi je na ogradi kraj puta.
Neka kraj bude provučen kroz žicu,
Prepoznaću je ako žica bude žuta..

Svjesna si svega, čega se bojiš,
Svijesno me u sebi riječima dozivaš.
Svijesno me u sebi  šiješ i krojiš,
Svjesno me na kraj priče pozivaš......

Uđoh u tvoju priču...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 25. фебруар 2020.

Poponoćni dusi




Ti si o meni kratka priča,
O tebi sam ja grešna saga.
Mada sam se spasio pucanja biča,
Još si mi misao, još si mi blaga.


Moje noći su odavno u zori,
Samo je magla pomalo siva.
San me o tebi neprekidno mori,
Na dlanu si stalno, meni si živa.

Bijes isčili kada te  spazim.
To lava prokulja i sve sprži!
Pršte mjehuri, vrelinu dok gazim.
Da li ti se koža na usnama još drži?


Ti si kraljica besmislenih noći,
Ja sam car podzemnih voda.
Ako poželiš do mene doći,
Mrtav sam čovjek koji još hoda.


Negdje odzvanja tvoja pjesma,
Okrećem glavu, uho te jasno čuje.
Jutros te  tkam kao povjesma.
Dok iznad glave nebo me truje.

Ne znam ni ko si, ni zašto tu si!?
Možda je i tebi to pomalo čudno.
Možda su u tebi  poponoćni dusi,
Možda je u meni sve tvoje budno.

Ne znam ni ko si...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 20. новембар 2018.

Tuga se lijepi po licu

Додајте натпис



Nije ovo priča o propasti,

Samo riječ, dvije uz vatru.

I žar koji će u oko pasti,

U glavi koju hoće da satru.


Ovih dana crna se boja nosi,

To daje ozbiljan izgled ljudima

Ovdje se svjetlo sa tamom kosi,

Ovdje su svi  proglašeni ludima.


Ne mogu sakriti od sebe riječi,

Tuga se sama lijepi po licu.

Ni jedan lijek više me ne liječi,

Samo još vrana liči na pticu.


Ovo je priča o jednom trenutku,

U kojem strah uz sunovrat stiže.

O jednom malom,sačuvanom kutku,

Koji je nadomak, sve bliže i bliže.


Tuga se lijepi po licu...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 9. март 2018.

Optička varka




Sedela je na toj klupi, u parku,
I jela grožđe iz papirne kese.
Žedno sam je upijao, tu optičku varku,
Prizori koji, samo ponekad se dese.

Zašto sam je gledao u ruke,
Te duge, elegantno obložene kosti?
Sazrela zrna žvakala uz zvuke,
Očima je sunce probala probosti.

Sedoh na  jednu praznu klupu,
Prebacivši levu, preko desne noge.
Odjednom osetih neku tugu tupu,
Što podseća na one, što preboleh mnoge.

Duboko udahnuh,do vrha u pluća,
Osetih u glavi potpunu tišinu.
Kao kad odjednom,opusti neka kuća,
Sve me začas tom tišinom ošinu.

Da li još ponekad sediš, 
Na istoj klupi, dole na dnu parka?
Crvenilo iz lica u bledilo cediš,
Da li je taj susret bio samo varka?

Ako nisi tamo, jesi tu u meni,
Prisećam se svakog  trena, vrlo jasno.
Kao pod hrastom, u dubokoj seni,
U meni si uvek, nikad nije kasno.

I sad me bode dodir  tvoje ruke,
Obložena kožom, elegantna kost.
Brzo se moj mir pretvori u muke,
Opet si u meni, rado viđen gost.

Udišem duboko, ali ne, ne vredi,
Pluća se cede kao pocepana krpa.
Iz mene vazduh izlazi i bledi,
U ovaj kontejner, život svašta trpa.

Dole na dnu parka, sad je klupa sama,
Iz papirne kese hladan vetar duva.
Zviždi staru pesmu, ovaj put o nama,
Nakupljenu tugu, ima ko da čuva.


Ako nisi tamo, jesi tu u meni...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 22. новембар 2017.

Put u zavičaj




Ako se ikada vratim,
Sa davno započetih puteva,
Biće to sigurno sredinom novembra,
Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,
I negdje usput pričam priču,
O putovanjima, jednom čovjeku,
Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.
Na primjer: sa kog izvora vodu točim,
I zašto me svrbi baš lijevi dlan,
Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,
Da mu objasnim odakle dolazim.
Da vodu ne točim nigdje,
Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,
Taj ljubopitljivi čovjek,
I rekao snažnim i promuklim glasom:
Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,
Stavi ruku preko umornog koljena,
Pogledaj direktno u sunce,
I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,
Neugaženi put kojim hodaš,
I da te svrbe zadebljali tabani,
Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 6. децембар 2016.

Kralj ponoći




Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.

U meni nemoćan bijes kuva,
U očima crvene lave kuljanje.



Ti si carica zamrle carevine,
Ja sam kralj nepostojećeg kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
Kroz nos mi teče slina blaženstva.



Nešto si mi htjela reći, okom,
Ili sam uobrazio neki pokret.
Ova rijeka će ići svojim tokom,
Koga je briga, da li sam proklet.



I laste lete dole ka jugu,
Ubrzano krilima, ko rukama mašu.
Ne mogu sakriti nadošlu tugu,
Dok u  nestaloj priči čitam i našu.



Nešto si mi htjela…


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 3. мај 2016.

Kad odem

Kad odem odavde, kao stijena,
Skotrljan u tvoju priču, mekanu.
Kad po meni budeš umorna i lijena,
Zaskočiću u tvoju želju, često flekanu!

Kad uskočim u tvoje vode,
Zaplivaću skroz, blizu obale.
Pustiću odmah misao da ode,
Maticu, da ti umire, ruke male.

Kad vidiš izgubljenog, nestalog,
Samo pola, od ovog čovjeka!
Zagrli me tako, sumnjivo, malog!
Drži me u naručiju, dovijeka.

Kad zaboraviš da dio života,
Teče ti, čudesno plavim venama.
Tu je tvoja ruka, da me obmota,
Tu si ti, mjeseče, sa svojim mijenama!

Kad ovo sve bude ugašeno, juče,
I kad stvarnost bude kao dah.
Ovo, volim te, kao da umuče!
Ovo sa tvog dlana, moj je prah.

Raspršen u čestice, nevidljiv,
Umočen u stotine obojenih čuda.
Na uglu ti usne, malo sam stidljiv,
Na kraju moje usne, malo si luda!

Stvarnost je kao dah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović
 


петак, 1. април 2016.

Moj ranac







Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao nekud.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo
Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.

Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svijesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.

Bog je blagoslovio moj ranac
I on to zna i poleđuški podnosi
Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo gleda
 U  moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car, mada nije proizveden
U tu priču. On je ko poslušno magare
A i ja sa njim i ispod njega.

Nikad se nije uzjogunio
Nikad  se nije ni ulegao
Samo kad  priprijeti  kiša
Ili neki grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocjepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam  ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da  ga častim jednim
Usponom na  bliještavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi on da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te neko posle mene
Okači na leđa i počne šuplju priču
Molim te, samo se ukoči
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram  ti priznati da si car!
Jer,  ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović