Kamena nizbrdica

Beskrajni govori

Izmišljene priče

Duboka sjajna forma

Budalastih likova

Genijalno ludilo

Grubog sagovornika

Rasadnik dosade

Potpuni gnjavator

Vulgarna doza čoveka

Skupocena jeza

Niz kičmu

Sablasna pojava

Lošeg popodneva

Podbulo lice

Poznate crte

Tihi plač u mraku

Obrisane suze

Sa belog obraza

Ulica proštepana svetlima

Zalazak sunca

Preko kovrdžavih planina

Zrikavci pevaju

Nepristojne pesme

Dan se sakrio

U široke rukave

Jedne iznošene

Ludačke košulje

Noć se spušta lagano

Kamenom nizbrdicom

Nažuljane misli

Naglo skočiše

Kroz poluotvoren prozor

Besmislica razdvaja

Skupljene obrve

Ispod očnih kapaka

Vuče se mesečina...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Đon na nijemim licima

Oči, sjajne od sjećanja

Brzo su topile noć

Ovo ugaženo jezero tame

Fleksibilan krug bijede

Ptica slomljenog krila

Bolan pogled na nemoć

Na granicama uma

Stoje olovni vojnici

Čuvaju horde ludila

Gazeći nijema lica

Dječije poglede

Tvrdim đonovima

Skoči čovječe

Zajaši tu tamu

Zaplivaj u tom katranu

Šta fali posutom perju

Ako se iz mraka zabluda

Nazire dan

Jer oči su mi sjajne od sjećanja

Na strast

Na golemo juče

Što vuče za otkinutu ruku

Ostatak nadolazećeg sutra

Prekrivenog prašnjavom zavjesom 

Čekanje izblijedilo od vijekova

Da se noć i dan slože

Bar u toj tankoj liniji

Umiranja i rađanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Duboki kanjon duhova

Okačen o vazduh
Visim kao promjena

Pitaš me gdje idem
Šta tražim
Šta gubim

Opsjednutost
Spokoj

Teturaju mi misli
Kroz večernju maglu

Visoko na brdu smije se mjesec

Nešto sam ti htio reći
Nešto nije u redu

Razbojnik sam
Prvi znak ludila

Istetovirana ruža
Na spuštenim kapcima

Okačen o vazduh
A jedva da dišem

Skidam slojeve besmislice
I bacam ih duboko
Kao koru od banane

Bježim odnekud
Gdje nisam ni bio

Nosim sva pisma
Davno napisana nikome
U prošivenom džepu
Nepotrebnih sjećanja

Pisma adresirana
Na kanjon duhova

Zadnja pošta
Daljine
Planine

Izgužvana plava haljina
I prokleta sjećanja

Sa namrštenog  lica
Čovjeka koji putuje
U jednom smjeru

Slušajući opominjući glas
Neke rijetke ptice
Jako stežući pisma
Upućena nikome
Dovoljna sama sebi

Napisana iznad litice
Dubokog kanjona duhova 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Crveni svijet

 Idi tamo na kraj

Crvenog svijeta

Lezi i potraži pogledom

 

Vatru

Vidi kako plamen ulazi

U ogledalo

U odraz nestanka

Vidi kako isječene lutke

Skaču

Po horizontu ludila

Na zacrtanoj liniji

Do koje želiš da te 

Ostave

Da na tebe 

Zaborave

Sve dok sebi

Ne priznaš

Da ne možeš zaustaviti 

Kišu

Koja dobuje po 

Krovu

Pusti me

Na miru

Vikni i ustani

Skini ruku 

Sa usta

Otvori vrata

Otvori srce

Otvori zatvorene 

Rane

Neka topla krv 

Prostruji

Prokletstvo potrči 

Stepenicama

Plačeš li to 

Iza zida

Ili gromko 

Ćutiš 

Kraj prozora

Zaljujaj se kao

Drvo

Mokro se obuci 

Kapima

Što odzvanjaju 

Nepripitomljenom glavom

Čuvaj se odškrinutih

Vrata

Čujem mrak

To dolazi sjenka 

Ništavila

Ulazi u blokove 

Sumornih ljudi

Usporavajući neprekinuti tok

Vremena

Podstičući surovu 

Hajku

Na korijene 

Života

Čuješ li

Neko kuca na 

Vrata

Neka lelujava

Sijenka

Se baca

 u tamu

Čuješ li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prosuti sjaj

 

Kako da ti priđem, a da ne znaš

Kako da doprem do tog ludila

Vrhovi prstiju ti dodiruju sijenku

Pod nekim vrhovima se budiš

Kako da ti dođem od uha do oka

Hajde, pogledaj u taj prosuti sjaj

Vidiš li me ili sam zakopan duboko

Vulkan ti curi iz usijane glave

Opet sam na putu. Samo se osvrni

Život je upotrebio jake pesnice

Bjesomučni udarci u isto mjesto.

Duboke rane krpim asfaltom

Ne bih ja da te dotaknem

Ne bih ništa da ti činim

Možda samo da te pogledam

Dok nestaješ iza prvog okreta glave

Vidiš li da od mene otpadaju komadi

I da sve se po rubovima odšiva

Ćutim kao zaliven, bez kapi pljuvačke

Da li i ovu noć zajahah bez uzde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Osunčana čula

 

U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.

Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.

Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.

Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.

Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović