Hladan grumen

Ošinut mrakom, sedim i ćutim.

U duši hladan grumen.

Stisnuti  kapci i stisnuti zubi.

Mršav optimizam na uglu usana.

Tesnom ulicom prolaze ćudljive misli. posute finim slojem prašine.

Sa praga kuće osećam prohladan sumrak i ledenu tišinu.

Nevidljiva vrata drže spoljni svet na odstojanju.

Neodvojivi deo detinjstva oprezno ulazi u mračne uglove.

Daljine se skupile u sićušna mesta, do kojih nikako da dođem.

Želja se ne stišava, već omamljuje teškim mirisom.

Sanjiva misao zateže veliki čvor.

Gusta  pomrčina se navalila na krošnje stare kruške.

Sa mukom osetih toplu vlagu ispod trepavica.

Ostavljam je da se stopi sa prvim kapima nadolazeće kiše.

Grumen u grlu raste još više, preteći da me udavi.

Miče se gore dole, dok panično pokušavam da ga progutam ili pljunem.

Ali, samo začuh tiho mumlanje iz usta.

Klanac u duši se naglo rascepi široko i onaj grumen ispade, kotrljajući se preko naprslina.

Duboko negde čuo se odjek eksplodirane tuge.

Kroz jednu krpicu svetla došetao se mesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Stranac suženih očiju

Stigao je voz

Svi su već izašli

Stanica je besćutna

Prljava i hladna

Polako se prazni

Ostao je samo jedan čovek

Stranac suženih očiju

Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 

Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama

Sve je u redu

Ništa ne brinem

Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe

Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja

Sve je u redu

Ništa ne brini

Tamo gde vozim

Nema stanica

Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka

Ljut sam na sebe

Na prljavi zatvor

Na visoke ograde

Bez ijedne kapije

Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu

Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka

Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa

Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom

Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom

Čekajući kraj nepročitane knjige

Iz koje ljubav užurbano odlazi

U starim šupljim cipelama

Bez siluete čoveka

Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Oštra Olovka

Sa osmehom
Kao zaštitnim znakom
Neke poznate firme
Sedela je u prvom redu
Na balkonu koncertne sale

Dok je noćna kiša 
Prala tragove prosede svakodnevnice

Polegle prašine po lišću
Hrabro držećeg drveća
U toj pomami iznenadne vreline

Naizgled ohola
A ranjiva unutrašnjim potokom suza
Koje su spirale Talog gorčine
U neka vrela isparenja
Što su klizila preko prkosno
Izvijenih usana

Tog odraza duboke nesreće
Dubokog bola
Koji joj se usekao u čelo
Nagoveštajem bora
Kao naglim potezom oštre olovke

Te nizove kaskadnih linija
Jedva naslućene
Dugačke
Uštirkane izazovima

Sa uzburkanim mlazovima krvi
Ispod nemilosrdno bele
Do pucanja zategnute kože

Osmeh zatvoren kao katanac
Sa senkom na uglu usana

Prigušenog svetla
U očima crnih zavesa
Koje ne daju moć spoznaje
Bleštavog trenutka
Koji kidiše
Nadire i cepa
Tanak sloj otpora

Jer se senka pomera
Raste kao oblak

Jer ne mogu ni reč
Izgovoriti dok je ne urežem
Oštrom olovkom tvrdog srca

Ne mogu ništa čuti
Osim rafalnog pucanja
Kristalnog zvuka mesečeve sonate...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Šapni mi nešto

 

Svetlucala je kao vizija

Pred začuđenim očima

Privlačan duh sa činima

Ljuljala se duša bez kočnica

Odškrinula se vrata iz mraka

Ništavna stvarnost
Povlačila se iz borbe

Zbrka zvukova
Prepuštala se
Nenametljivoj tišini
Dok se miris tihe noći
Širio nadraženim nosnicama

Napete strune svesti
Prošlost zateže bujicama
I preti da razvali sve ustave

Duh u zgužvanom haljetku

Zgažene usne što glasno ćute

Talas prostačke želje
Strah od ouobrazilje

Da li ćeš doći
Da li ćeš moći
Da li baš sve znaš

Otvori vrata širom
Neka pobegne mrak

Šapni mi nešto čedno

Nešto od čega se
Čvor na pertlama sam odveže

Nešto što jabučicu na grlu
Zategne u žestok hropac

Šapni mi što god ti padne na pamet

Ma nek bude jeftino i prosto
Onda će i vampir pobeći
Zajedno sa ustajalim mrakom

Šapni mi nešto... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prikradanje

 

Slušam te kako dišeš,

Tiho, polako, vrlo duboko.

Novu stranicu grudima pišeš,

Prvi redovi su gore, visoko.

Volim taj ritam, poluotvorene usne,

Vazduh srčeš, kao da nema više.

Prikradam ti se u nemirne sne,

Na prstima, lagano, ne mogu tiše.

Na pauzi ti ulazim u snove,

Kad su na granici sa javom.

Provučem se kroz otvore nove,

I tamo se razbaškarim glavom.

Ubrzo se pluća zagrle, stope,

I oba srca postaju jedno.

Ubrzo i ti se u mene pope,

Tada sve postaje svejedno.

Slušam te kako dišeš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zbirka nestvarnih bića

 

Ljupka si i lijepa,

U pomješanim bojama,

Žalosti i ruža.

Duboko udišeš jutarnji vazduh,

Dok prolaze sjene,

Ljudskih utvara,

A hladan dan,

Nagovještava mraz,

Mirišući na  vlažnu zemlju

I jesenje lokve.

Očekivao sam osmijeh,

Ali je tvoje ćutanje,

Širilo gorčinu,

Preko odavno ugašene radosti.

Duboki očaj se provukao,

Preko dobro čuvane granice,

Ka sreći, tom neumoljivom  stanju.

Jutro je i dalje vlažilo,

Te suve, ispucale usne,

Koje grizeš,

Kao da su tuđe.

U tvojoj zbirci

Nestvarnih bića,

Jedino sam ja satkan,

Od maglovitog nehata

I teškog umora,

Opterećenog potrebom duše,

Da odbaci nakupljeni otpad,

Na deponiji bezglavih emocija... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Drhteći, zbijala se u sebe

Drhteći, zbijala se u sebe,

Priča o nezadrživosti golih riječi,

Skrojenih po obliku usana,

Koje su pljuckale neizgovoreno,

Kao košpice iz prezrelih trešanja.



Nisu to redovi u jednakom nizu.

To su nizovi nadolazećih talasa,

Koji udaraju po praznim mislima,

Čekajući makar naznaku povratka.



Čudan je nemir, koji se drznuo,

Da protrese gomilu naslaganih laži,

Koja stoji u uredno spojenom redu,

Nesavladanog straha, onog pradavnog.



Bezočnost kruži kao privilegija,

Odurnih, kao sunđerom obrisanih,

Ispraznih bića, koja se hrane,

Besmislom uspešnog života.



Mrak je odavno zajahao dan,

Zabijajući oštre mamuze u bokove,

Tanke trake mutne svjetlosti,

Osvajajući poslednji bastion nade.



Svi izgovori su na stolu za rulet.

Zavrtio se još jedan ciklični krug,

U kojem sam sebe rogovima bodem,

U nekom potpuno uskom prostoru.



Drhteći, zbijala se u sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ispod oka

Gledam te ispod oka dok se svlačiš,
Možda nije pristojno, ali želim, hoću.
Svjesno krećeš da me mučiš i tlačiš,
Svjesno dolazim u tvoje nesvjesno, noću.

Plahovito kreneš, pa onda zastaneš,
Istrzaš mi sjaj u oku, skoro blijesak.
Potpuno negde nestaneš, pa baneš?
Kroz prste mi kliziš kao pijesak.

Gledam te, a u meni se sve lomi.
Otpada nakupljena mahovina, lišaj.
Nekad je poljubac htio da me zgromi,
Danas, molim te, malo ga utišaj!

I dok svlačiš to sve preko glave,
Dah mi je slab, puls se rita, bijesni.
Upravo kreću zvijeri da me mlave,
Prolaz do usne, samo je kanjon tijesni.

Rame ostade golo kao grijeh,
Tijelo se razmetalo lijepim.
Gledajući te, bio sam kao mijeh,
Gledajući te, znao sam da slijepim.

Sa kraja kreveta pružio sam ruku,
Dodirnuo tu svilu, taj baršun od kože.
Osjetio sam te po nečujnom zvuku,
Osjetio sam, koliko živ stvor to može.

Moja krv bruji ispod tvoga dlana,
I tvoja sikti u arteriji, iz plave vene.
Ženo, odakle si potekla, iz kog si klana!?
Na tvojoj usni, okačio sam vlastitih sijene.

Gledajući te, znao sam da slijepim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Moj mrak

Oprosti mojim usnama.
Nalaze radost na mračnim mjestima.
Sav taj baršun od kože,
Duboko u sjeni lijevog uha.

Oprosti mojim željama.
Lete po nebu zakačene balonima.
Skrojene od nepromočivog platna.
Uveliko prkose poplavama nemogućeg.

Oprosti mojim sjećanjima.
Eno ih dole, razbijena se vuku,
Po dnu surove neprohodnosti,
Koristeći sva nedozvoljena oružja.

Oprosti mom jadnom egu.
Drznuo se da jedan balon naduva,
Do neslućenih razmjera običnog ludila.
Moje veliko JA je upravo puklo.

Čak ni njegov prasak nije ništa posebno.
U mrklom mraku, odlučno se gledamo,
Moj mrak i moje veliko JA.
Oprosti nama dvojici, u mrklom mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Čvrsto stisnuti kapci

Davni strah na tvom licu,
Ima oblik krupnih očiju.
Naviknutih na širenje zjenica
Ispod čvrsto stisnutih kapaka.

U tebi vrišti bujica podsvesti,
Prolazeći kroz pukotine vremena.
Spuštaš ramena skroz nisko,
Da govor tela bude potpuno jasan.

Bojiš se sopstvene senke,
Koja ti se uvija oko nogu.
Kao pas željan pažnje,
Dok neprestano vrti repom.

Znam, bodriš se ćutanjem,
Jer su reči odavno presušile.
Stiskaš usne u ravnu crtu,
Prelazeći granicu iz straha u bol.

Sklupčana u uglu svesnog,
Čekaš malo svetla da poprska tamu.
Iz koje više i ne pokušavaš izaći,
Jer si odavno njen sastavni deo.

Strah ima oblik krupnih očiju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

U uglu usana

Čuo sam prodoran glas.
Smijeh ili vrisak?
Noga pred nogu, tjera korake daleko. 
Uši ne smiju sve slušati. 
Niti dan mora sve vidjeti. 


Osvrćem se kao da bježim, 
Od mrklog oblaka, okačenog na ništavilo.
U uglu usana se urezuje bora kao kanjon, 
Dok slapovi pljuvačke prave paravan, 
Za sve zakulisne radnje uzbunjenog ega.

Strah je preuzeo sve ingerencije ličnosti. 
Ni prvi ni poslednji koji je padom ogulio koljena. 
Dižem se, jer šta bi drugo!? Nebo je gore. 
Krećem se neobilježenim stazama. 

Neko je ostavio trag do pola puta. 
Druga polovina mi žulja nabrekla stopala. 
Držim čvrsto svoju frustraciju za ruku
I kidišem snagom marševskog koraka
U susret čudovištu odgriženog repa. 

Iz onog oblaka sikće nevrijeme. 
Bogovi se kupaju ledenom kišom. 
Jedan svijet se ubrzano gasi, 
Dok drugi se rađa uz veliki prasak. 

Nema te ovih dana...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Srce

Osmjehom je najavila ljeto,

Dana je iz takvog, bujnog mjeseca.

Odlučno na zimu uložila veto,

I krenula junom, juli da presijeca...

Ponekad želi da požuri Savu,

Da se sruči u Dunav, tu odmah, dole.

Jedan san, da joj se pretvori u javu,

Da rane po duši ni malo ne bole.

Hoda polako, ali zna i da jurne,

Iz mirne vode za čas nastane brzak.

Malo i od sebe da odleprša, furne,

Cipelom zgazi oblak, kad je već tako drzak.

Osmjehom je najavila ljeto,

Uveliko je vrelo i žestoko prži.

Srce joj veliko, bar kilogram neto,

Kad se nasmije, kao da ga usnama drži.

Cipelom je zgazila oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović