Odškrinut prozor

Odškrinut je  prozor. 

Drhti vazduh, dok se migolji kroz noć.

Vrelina popušta. Zrikavci preuzimaju instrumente.

Po neki pucanj krila, dok se  ptica gnezdi na granama.

Od blistavo vrelog dana, ostao je trag u kalendaru.

Avgust lomi leto i guta ga pohlepno.

Kao krdo uplašenih bivola, zabada rogove u svaki ćošak dana,

 ne osvrćući se na duboke rane, iz kojih ništa ne teče.

Nervozni sati kucaju po zidu.

Skupljaju se oko prozora, prateći koliko je ostalo do mraka.

Dolazi li brzo ili se spušta lagano, držeći sumrak pod ruku.

Jastuk nakavašen čekanjem priziva jednu reč, koja se vraća niz grlo.

Ne daju mi zubi ništa reći. Čvor se zategao.

Mogu slobodno da visim niz obronke trnovitih snova.

Odškrinut je prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Pozovi me

Pozovi me bilo kada
Ni u ponoć nije kasno

Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti

Ne brini
Prijaće mi tvoj glas

Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine

Samo jednu rečenicu
Govori u nizu

Poveži riječi zvukom

Budi heroj ove noći

Spasi jedan svijet
Od raspadanja

Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi

Kao da su već izcurili

Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj 

Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava

Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne

I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona

Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara

U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema

Pozovi me

Stavi mi glas na lice

Glas ubjedljivo jasan

Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san

U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima

Na silueti nepostojećeg mosta

Pozovi me... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Urezana priča

Kroz mene pronalaziš put,
Bjesneći kao vrag sa rogovima.
Očima slikaš potpuni nesklad.
Od sjećanja ostaju prazne gomile.

Ako sad kreneš, gdje da te tražim?
Hoću te takvu, sigurnog držanja.
Zaskoči me posle udarnog talasa.
Potopi ovu podmornicu, sa ranjivog boka.

Hajde, čekam te! Ne oklijevaj, dođi!
Zapjevaj tu pjesmu totalnog skitnice.
Na dlanu su mi ispisane razne priče.
Ne brini, nećemo umrijeti od čekanja.

Još ne znam gdje da gledam?
Gore negdje, u nebesko tijelo?
Jedva se držim na nogama,
Ježeći se od slutnje tvog dolaska.


Ponekad pomislim,
Da od  silne borbe za život,
Nemam vremena da živim.
Ali tu sam i ježim se od slutnje ,
Da dolaziš kao urezana priča,
Dok slušam pjesmu totalnog skitnice.


Hajde, čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Drhteći, zbijala se u sebe

Drhteći, zbijala se u sebe,

Priča o nezadrživosti golih riječi,

Skrojenih po obliku usana,

Koje su pljuckale neizgovoreno,

Kao košpice iz prezrelih trešanja.



Nisu to redovi u jednakom nizu.

To su nizovi nadolazećih talasa,

Koji udaraju po praznim mislima,

Čekajući makar naznaku povratka.



Čudan je nemir, koji se drznuo,

Da protrese gomilu naslaganih laži,

Koja stoji u uredno spojenom redu,

Nesavladanog straha, onog pradavnog.



Bezočnost kruži kao privilegija,

Odurnih, kao sunđerom obrisanih,

Ispraznih bića, koja se hrane,

Besmislom uspešnog života.



Mrak je odavno zajahao dan,

Zabijajući oštre mamuze u bokove,

Tanke trake mutne svjetlosti,

Osvajajući poslednji bastion nade.



Svi izgovori su na stolu za rulet.

Zavrtio se još jedan ciklični krug,

U kojem sam sebe rogovima bodem,

U nekom potpuno uskom prostoru.



Drhteći, zbijala se u sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Konvoj besmisla

Ostrvo puno glasova,
Klizi niz obale tišine.
Čovek je hobotnica,
Pruža svoje pipke u noć.

Večiti nemir zaslužuje više.
Talasi razbijaju debelu suštinu.
Blizu je kraj popljuvan muhama.
Zapitam se opet, šta je ovde loše.

Živeti uz hladne otpatke dana,
Ili biti tamo gde nema nikoga.
Hvatati ništavilo za dugačke rogove
Ili grejati promrzle misli na ugašenoj vatri.

Tamo negde stojiš i gledaš,
Nadolazeći konvoj besmisla.
Tamo negde stojiš i čekaš,
Da svemir ko balon jednostavno pukne.

Znam da tamo negde stojiš i gledaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Čopor gladnih kojota

Danas se dajem bogovima,
Od viječite borbe umoran.
Bodem slomljenim rogovima,
Pogled mi tužan i sumoran.

Bacam se u vrtloge smrti,
Noć pokriva zakržljali dan.
Sutrašnji će sam stazu da prti,
Ovaj sadašnji je odsanjan.

Između smrti i novog života,
Granicu plete crna udovica.
Napada me čopor gladnih kojota,
Nepomičan sam, bez tijela i lica.

Došla je noć gluha i slijepa,
Svijetlo se prepustilo tami.
Gusta i crna, a tako lijepa,
Okrilje mraka sebi me mami.

Ako nekad ponovo dan svane,
Malo svijetla uspije da se rodi.
U moje će oči jutro da bane,
Moje će misli sunce da vodi.

Ako nekad ponovo dan svane...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gordost

Čovječe mali si, zrno prašine,

Probudi se, dok još ima vremena.

Ako te oluja po glavi ošine,

Ostaćeš bez izumirućeg  plemena.

Osjetićeš  bijes  ove planete,

Možda te za to nije briga.

Iz nje će da lete rakete,

Njena utroba će da ih riga.

Prigni  glavu malo prema dole,

Obriši  gordost iz halapljivog oka.

Rane će sigurno manje da bole,

Kad krenu udarci  sprijeda i sa boka!

U svjetu  smo  razularenog  krda,

Neizbježan je stampedo, sudar rogova.

Nešto se ubrzano pomalja  iza brda,

Da li se to survava bijes bogova!?

Prigni  glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović