Ni u ponoć nije kasno
Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti
Ne brini
Prijaće mi tvoj glas
Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine
Samo jednu rečenicu
Govori u nizu
Poveži riječi zvukom
Budi heroj ove noći
Spasi jedan svijet
Od raspadanja
Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi
Kao da su već izcurili
Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj
Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava
Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne
I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona
Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara
U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema
Pozovi me
Stavi mi glas na lice
Glas ubjedljivo jasan
Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san
U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima
Na silueti nepostojećeg mosta
Pozovi me...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар