Dno

Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,

U očima zjenice bez sjaja.

U glavi svi oblici tumora,

Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,

Stopila se sa bojom betona.

Nekoliko kretena u tor ih satjera,

Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,

Žedni su, a stoje u vodi do grla!

Za blejanje samo glas im treba,

Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!

Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.

U pravcu nedeljnog vaskrsenja,

Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Zaigraj

Samo još korak privuci,
Štiklom ostavi trag na podu.
Zaigraj kao da te progone vuci,
Kroz pokret neka sve sjene odu.

Samo još jedan, kao čašu lomi,

Napravi onaj čuveni okret.

Slobodno blijesni, uradi to mi,

Makar u mjestu ostao proklet!

Samo još priđi,skroz se približi,

Osjeti kako pod nogom drhti tlo.

Da se stopimo, kao nikad bliži,

Lupni o drveni pod, da ne čuje zlo.

Štiklom ostavi trag...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čovjek

Mučno je gledati čovjeka koji propada,

Ali, i to je život,  ne rijetko i boli.

Kao list, kad sa drveta opada,

Neko razumije? Ko li?

Kad ga takvog ugledaš,

Znaj da si u oktobru.

Probaj da mu lošu misao ne daš,

Probaj bar jednu...dobru.

Ako ne, onda ga samo šutni,

Pored puta, u neko žbunje.

Ponesi svoj pogled mutni,

Možda ga odozgo probude munje!

Propada čovjek, ali  i planeta,

Samo još osmjeh živi, ne propada.

Nasmij se i budi sunce ovog svijeta,

Nemoj biti komad ... otpada!

Nasmij se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović