Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović