Urezana priča

Kroz mene pronalaziš put,
Bjesneći kao vrag sa rogovima.
Očima slikaš potpuni nesklad.
Od sjećanja ostaju prazne gomile.

Ako sad kreneš, gdje da te tražim?
Hoću te takvu, sigurnog držanja.
Zaskoči me posle udarnog talasa.
Potopi ovu podmornicu, sa ranjivog boka.

Hajde, čekam te! Ne oklijevaj, dođi!
Zapjevaj tu pjesmu totalnog skitnice.
Na dlanu su mi ispisane razne priče.
Ne brini, nećemo umrijeti od čekanja.

Još ne znam gdje da gledam?
Gore negdje, u nebesko tijelo?
Jedva se držim na nogama,
Ježeći se od slutnje tvog dolaska.


Ponekad pomislim,
Da od  silne borbe za život,
Nemam vremena da živim.
Ali tu sam i ježim se od slutnje ,
Da dolaziš kao urezana priča,
Dok slušam pjesmu totalnog skitnice.


Hajde, čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Riječi težine olova

Budeći  varljivo jutro,
I dalje grlim opojni san, 
Označim nekim znakom,
Nedostojnim imalo sjećanja.
Ako pogledaš iza ruba kreveta
Vidjećeš pristojne tragove ludila.
Vidjećeš tanku crvenu liniju.
Ustani i samo je pređi.

Davno si podigla sa dna,
Moje surove riječi, težine olova.
Pokušavajući da otploviš nekud,
Gdje sve bliješti dok se čuda udvajaju,
A ti pokušavaš da ih razumiješ.

I osmjeh ti se udvaja preko lica,
Tjerajući sjenku od blesavih misli,
Valjda zato što su skroz gnusne,
A ipak privlačne i sočne!

Nebo je uvrijeđeno pomodrilo.
Čekajući da podigneš pogled.
Ili mu daš bilo kakav znak,
Da osjećaš nadolazeću oluju,
Zapečaćenu mekanim plutom,
U flaši besramno ukusnog Merloa.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ako krene kap

Kristal je iscijedio tvoje oko,

Široko je polje, puno zraka.

Kad je pogledalo u moje, duboko,

Nije ništa vidjelo, osim mraka.

Ako krene kap sa usne da ti pada,

Uhvatiću je u čudesnom letu.

Zagrisću ti je zubima, sada,

Neka istekne kroz krv kletu.

Samo sam krenuo rukom ka tebi,

A ti, već zauzimaš položaj za odbranu.

Zar ima neko, ko ka tebi ne bi?

Dok rušiš brda i gradiš branu.

Kristal ti frca iz oka suznog,

Hvatam mojim posnim tu svjetlost.

Posle tebe nema ničeg lošeg, ružnog,

Posle tebe samo malo vlada ukletost.

Neko mi reče da uopšte ne postojiš,

Da te nema na mojoj karti, mapi.

A ja te vidim, na raskrsnici stojiš,

Noga ti samo jednom pravcu vapi.

Dolazim ti kao poznati znak,

Dok me neki dosadni insekt bode.

U slabosti sam užasno jak,

Vadim te sa dna, kao Fantom slobode.

Ako krene kap...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oko ti je praznik

Posle magle ugledah nebo,
Sivilo nestaje, plavo mi prija.
Samo sam ga očima ogrebo,
Na njemu i tvoje oko zasija.

Bistro i neviđeno plavo,
Oko ti je praznik, blagodet.
Pogledaj me, čupava glavo.
Ne mogu od tebe biti otet!

Rado i ja tebe vidim okom,
Staješ mi tiha, lijepa i cijela.
Neka sve ide svojim tokom,
Po crnoj neka se prelije bijela.

Zovem te, ali ti me ne čuješ!
Gledam te, ali skroz si daleko.
Slušam te, ali kao da psuješ!?
Želim te, ali već mi te ote neko...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Očnjak

Samo reci da ti je usna blizu moje,

I da ti je očnjak gladan ugriza.

Osjećam kako večeras daješ sve svoje,

I kako ti je sve mutno, ovako iz bliza.

Kako dođem i zakucam ti na vrata,

Uporno stojim i ćutim , glasno!

Kao kazaljka polomljenog sata,

Zašto i da uđem, kad je već kasno?

Požuri srećo! Rasteš mi na usni,

Kao tumor, neko strano biće!

Možda te i ovaj rascjepan san usni,

Možda si u meni, dok dan uporno sviće?

Požuri srećo i vidi ima li neko jak,

Možeš li sa takvim nekud da zaploviš .

A da zaveslaš u dvosjedu kajak?

Sigurnije je nego oblake samnom da loviš.

Požuri srećo. Idi malo do đavola!

Kaži mu samo da me poznaješ.

Reci mu, srećo, da dno je ispod bola,

I da sve to lagano, lagano doznaješ.

Grešne riječi pljuju i bodu.
Jedna je i mene pljuvačkom dotakla.
Kad se mnoge skupe, kuda će da odu?

Da li sa ove ili one strane pakla?

Požuri srećo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,
Osvrnut ližem hladne pahulje.
Gomila bijelog nas uhvati same,
Dok iz tame nečije oči bulje.

Noć nas pokriva kao deka,
Po duši mi gmižu dosadne vaši.
Pod rukom si mi lagana i meka,
I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji rame,
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Na granici noći

Jutro uskače u dan,
Gledajući namršteni oblak,

Neizmjerno težak od kišnog jezera,

Nakupljenog negdje po beskraju,

Nebeskog svoda, hladnog i besćutnog.

Svaki novi dan bi bio samo riječ,

Da nije snova, te inicijalne kapisle života.

Snovi pretopljeni u vječnost,

Vječnost stopljena sa trenutkom.

Trenutak ubrizgan u život.

A život, rijeka sadašnjeg trena.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu,

Neposlušnike vječitih pravila igre,

Igre ustoličene svakim rađanjem,

Svakim prihvatanjem karata,

Podjeljenih iz obilježenog špila,

Igre od koje je mnogima odavno muka,

Ali nemaju lijeka, osim duboke kese za povraćanje.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,

Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,

Ukrotilo jedan nervozni buk.

Dok stražu drži zlatni maslačak,

Uskočilo je kroz prozor kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,

Predaje nabujalu teritoriju.

Ljeto ga više goniti neće,

Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,

Za noge me vuče dugački čempres.

Čujem talase iza sedam gora,

Trčeći, brzo oblačim plavi dres.

Putevi se otvaraju na sve strane,

Hoću u svaki da kročim i lutam.

Zimom su zaleđeni oni što brane,

Da ljeto nogama i očima gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,

Kakve se to ptice čuju tamo?

Samo se plašim da ne nastane muk,

Da tišina ne dotrči ovamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,

Mrav uporno juri, nešto stalno radi.

Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,

Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti,

Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.

I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,

Evo nas zajedno, pijemo sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama i očima da gutam...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne idem odavde

Pred vratima pravde,

Sjede neki bitni ljudi.

Porijeklom su odavde,

Nikog to i ne čudi.

Došli su da svima sude,

Jer jedino to znaju.

Kako će kome da bude,

Na početku i na kraju.

Neka bude pravde,

Čuje se nečiji glas.

Neka bude pravde,

Nek se ne povija  ko klas.

Ozbiljni ljudi finog odjela,

Gledaju nas ozbiljnim okom.

Dok govor njihovog tijela,

I površnu ranu, čini dubokom.

Neka bude pravde,

Vapi gomila u stroju.

Neka bude pravde,

Vuk sit i ovce na broju.

Pred vratima i dalje,

Sjede ljudi vrlo bahati.

Uzeti više, a dati manje,

Može li iko išta da shvati.

Neka bude pravde,

Makar u maloj čaši.

Ne idem odavde,

Mada me to i plaši.

Neka bude pravde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hiljadu i pet stotina snova

Ljepotice moja, podignute glave,

Kako lijepo tom nogom kročiš.

Neka plemena te kao praznik slave,

U hiljadu i pet stotina snova noćiš.

Srećo moja, sumnjivog porijekla,

Obojena čudnom bojom purpura.

Baš si me u razmišljanju zatekla,

I kako iz glave duva užasna bura.

Vidim te, dok se bojiš u bijelo,

Gledam te i uživam u toj boji,

Totalno je umorno moje tijelo,

U njemu sam slučajan, bilo koji.

Nebo mi pada na glavu čupavu,

Uživam u bojama ludačkog cvijeća.

Ljubim te, tako primitivnu i glupavu!

Poljubac će biti kao upaljena svijeća.

Pojavi se dok nestaje dan,

Tuku me izrodi, dok ti gledaš!

Zvao sam te ili je to san,

Pipcima tame da me predaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović