Bijelom mi snijeg boji rame,
Osvrnut ližem hladne pahulje.
Gomila bijelog nas uhvati same,
Dok iz tame nečije oči bulje.
Noć nas pokriva kao deka,
Po duši mi gmižu dosadne vaši.
Pod rukom si mi lagana i meka,
I druga ruka se za tobom maši.
Pamtim dane bojene sivom,
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.
Bijelom mi snijeg boji rame,
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.
Nečije oči u nas bulje...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар