Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,
Osvrnut ližem hladne pahulje.
Gomila bijelog nas uhvati same,
Dok iz tame nečije oči bulje.

Noć nas pokriva kao deka,
Po duši mi gmižu dosadne vaši.
Pod rukom si mi lagana i meka,
I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji rame,
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović