Приказивање постова са ознаком uho. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком uho. Прикажи све постове

среда, 26. новембар 2025.

Ne prelazi mi put




Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu


Bože kako sam umoran


Bez čekanja idem kući


Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put


Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana


Čekam jutro

Iskidan kao oblak


U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja


Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas


Ide i ništa ne pita


Ne prelazi nam put


Upravo je svanulo

Mom psu i meni


Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe


Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom


Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše


Gazimo čvrsto

Moj pas i ja


Ne okrećemo se nazad


Dan se otvara pred nama


Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače


Neke grube šake

Grabe me za vrat


Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo


Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube


Njegove strahove

Ja tjeram šapatom


Milujem mu glavu

Mom dragom psu


Idemo dalje

Nepoznat je svijet


Sada lajem ja

I režim glasno


Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke


Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


петак, 14. фебруар 2020.

U blesku vode


Pitam naraslu napetost, gde si?
Reče mi, potraži je u blesku vode.
Okrećem se, gledam, u vazduhu visi,
Dugačko sećanje što misli mi bode!

Ne znam ti ime, ništa o tebi!
Samo me zrak probija iz oka!
Zubima na usni mi znak zagrebi.
Nek curi krv isceđenog soka.


Da ti kažem nešto lepo?
Nešto neposredno u uho?
Gledam te, a sve mi je slepo,
Dotičem te, a sve mi je gluho.

Vidim te u blesku vode...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. јануар 2020.

Tragovi



Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.
Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.
Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.
Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.



Povuče me jutro za uši...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 3. октобар 2019.

Polja ludila




Brazde umornih snova noćas orem.
Ralo se zabilo gore ispod zida.
Čak sam se nadao i nečem gorem,
Dok kožu mi tvoj kožni dodir kida.
Polako plovi pora po pori,
Dlaka niz dlaku klizi, ode...
Ništa me ne muči, više ne mori,
Tvoj nokat mi vrat još uvjek bode.
Ako osjetiš da polako blijediš,
To se jedan treptaj prikrao i gleda.
Kako preko uha neki trag slijediš,
I kako tim tragom u oko ti sjeda.
Osjećam kako ne dišeš, nestaješ,
Dok dan se pomalja, surov i jak.
Kosu ti milujem, u bezvremenu traješ.
U poljima ludim, crveniš  kao mak.
Vatrom satiri, oprlji, sprži!
Zubima kopaj rovove pod okom!
Odlaziš, noć te više ne drži.
Jutro je zapolovilo ustaljenim tokom.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 23. јануар 2019.

Žuljaju me kosti...





Dolazi zima, sve je bliže mrak,
Ne znam u koju rupu da udjem.
Nimalo svijetla, ni jedan trak,
Nijednog glasa, ni u uhu tudjem.

Žuljaju me kosti u vlastitom tijelu,
Kroz kožu se vide stegnute žile.
Ne mičem se, gledajući u bijelu,
Smrt što donose nadnaravne sile.

Dolazi zima, guram glavu u čašu,
U koju je nasuto neko oštro piće.
Samo svoju imam,nemam neku našu,
Iz nje sa pićem, prosipam i biće...

Dolazi zima...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 8. април 2016.

Puno i previše




Ništa te ne razumijem, ponovi!?
Ovo malo parče uma ćuti, spava.
Niz kosu ti teku neki čudni tonovi,
Njima je obložena, prekrivena moja glava.

Izgleda kao da je puno, previše,
Kako to,  zagrliti samo sa dvije ruke?
Te dvije me stiskaju, skoro  zadaviše,
Grlo šišti, ispušta besmislene zvuke.

Hoćeš li mi to reći na uho?
Daj mi neki znak da me želiš!?
U tvojoj šumi je potpuno gluho,
Iz tek ispletenog gnijezda, odmah se seliš?

Pokušaj  još jednom, dotakni me tišinom,
Hajde, budi oboje, nježna i jaka.
Hajde, udavi me tim otrovnim plinom,
Već mi se šepuri  iskopana raka...

Pokušaj  još jednom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic