Iza zida

Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.

Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Свиђа ми се

Žuljaju me kosti...

Dolazi zima, sve je bliže mrak,
Ne znam u koju rupu da udjem.
Nimalo svijetla, ni jedan trak,
Nijednog glasa, ni u uhu tudjem.

Žuljaju me kosti u vlastitom tijelu,
Kroz kožu se vide stegnute žile.
Ne mičem se, gledajući u bijelu,
Smrt što donose nadnaravne sile.

Dolazi zima, guram glavu u čašu,
U koju je nasuto neko oštro piće.
Samo svoju imam,nemam neku našu,
Iz nje sa pićem, prosipam i biće...

Dolazi zima...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Dno

Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,

U očima zjenice bez sjaja.

U glavi svi oblici tumora,

Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,

Stopila se sa bojom betona.

Nekoliko kretena u tor ih satjera,

Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,

Žedni su, a stoje u vodi do grla!

Za blejanje samo glas im treba,

Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!

Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.

U pravcu nedeljnog vaskrsenja,

Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović