Majka spava

 

Čvrsta stena

Gromada

Kao planina

Dotiče nebo

Zemlju gazi 

Sigurnim korakom

Ptice osluškuje u prolazu

Čitav svet

Nosi na leđima

Svet oslikan životom

Teškim

Neukrotivim

Ruke nejake

A jake

Dlanovi kao svila

Omekšali od godina

Stidljivi osmeh devojčice

Uhvaćene u pisanju 

Spomenara

Bezazlen pogled

Otvorena priča

O čudima

Jednostavnog postojanja

Majka

Željna poziva

Željna izgovorene reči

Zagrljaja

Blagog stiska ruke

Od kojeg zasija lice

Topeći duboke bore

Preko istanjene kože

Telefon zvoni

Uzalud

Majka spava

Jednom će se probuditi

Na tren

Samo da vidi

Ko joj  zvoni

Neka senka se provlači

Kroz prozor 

Duša gleda

U džepovima snova

Zvezde sijaju

Dok

Majka spava...

Dopisnik iz Depova Snova:

Branislav Makljenović

Otkinute maske

Ponekad poželim

Neki drugi svijet

Otključan za svijetlo

Izniklo iz mraka

Biti samo čovjek

Otkinute maske

Uvijek imati ključ

U tajnom džepu

Leđima okrenut 

Najezdi skakavaca

Sklopiti dlanove

Dignuti ruke

Potrošiti dan

Pucajući mu 

Direktno u glavu

Dok tijelo

Zgrčeno bolom

Pada u noć

Pod kaput

Starog saputnika mraka...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kad se upale svetla

Kad se upale svetla

Ozrena lica blešte
U vlastitom odrazu

Krstare pogledom
Probijajući slučajnost

Ko si
Odakle si
Gde ideš

Radoznalosti moja
Nenametljiva očima

Trag suza na obrazu
Elegantan ključ zarđale brave

Brzi raspletu moje drame
Spasiteljko od novog susreta

Polusenko dodira ruke
Čoveka koji te gleda
Pamti i upija tvoj obris

Kao drevni totem
Zaboravljenog plemena

Na ulici svetlo
U sobi mrak

Olovni koraci
Usporavaju zvuk

Uljez je zaklonjen

Nevidljivost ga prekriva
Mudrim ćutanjem

Živeti sve do smrti
Bez ikakve dvojbe
Postao je imperativ... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

ОдговориПроследи Додајте реакцију

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prazan prostor

Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Iza zida

Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.

Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Свиђа ми се

Botoks za dušu

Tuđi grijeh se uporno taloži,

U duši mekoj kao pamuk.

Zlo nadire,grebe po koži,
Na ledenim facama samo muk.

Gomila pognutih glava ćuti,

Ruke su dole, niko se ne opire.

Ni jedno lice se danas ne ljuti,

Do uha ničiji glas više ne dopire.

Domaći ljudi se oko tuđeg glože,

Dajući zluradima malo fore.

Ubrizgavaju  hijaluron ispod kože,

Potapaju u botoks zarozane bore.

Rijedak je osmjeh bez silikona,

Još manje ima u očima vatre.

Iz usta se bijeli keramička zona,

Vještačkim zubima hoće da satre.

Vraćen si tamo gdje ti je i mjesto,

U male, tijesne pećine od betona.

Popni se opet na životinjski prijesto,

Odigraj poslednji rulet, bez žetona.

Gomila pognutih glava ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kralj ponoći

Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.
U meni nemoćan bijes kuva,
U očima crvene lave kuljanje.


Ti si carica zamrle carevine,
Ja sam kralj nepostojećeg kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
Kroz nos mi teče slina blaženstva.


Nešto si mi htjela reći, okom,
Ili sam uobrazio neki pokret.
Ova rijeka će ići svojim tokom,
Koga je briga, da li sam proklet.


I laste lete dole ka jugu,
Ubrzano krilima, ko rukama mašu.
Ne mogu sakriti nadošlu tugu,
Dok u  nestaloj priči čitam i našu.


Nešto si mi htjela…


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Isčupaj sjever iz sebe

Dok Chopin prelazi dirkama,
Trnu mi ruke, sanjive su oči.
Sreli smo se na nekim, žestokim svirkama.
Ko mi te neda? Ko me to koči?

Preludij ima potpunu svijest.
Savršeno odzvanja po uhu.
Uz dugačku cestu posađen sam brijest,
Vodenom igrom, iscjeđen sam u suhu.

Ako mi otkažu iz prstiju moći.
Ako se okrenem i ne vidim ništa?
Zaobiđen,sada ću te proći,
Prljava, već sada si mi potpuno čista.

Okopnila si, rasula se u jug.
Izčupaj sjever iz sebe.
Po ovom danu si prosula lug,
U meni misao još uvjek zebe.

Prljava si i potpuno čista...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Jeka

Još  odzvanja  glavom i širi se jeka,

Od kako si zabola  u  svemir  vrisak!

Znao sam da ti je jagodica vrlo meka,

Kad sam ostavljao usnama  otisak.

Evo se brzo  protežem  po  planeti,

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem.

Čak i ako leptir na  dlan mi sleti,

Ja neću, ja...ne mogu da mirujem.

Šta je to, što je otpalo od ludila?

Šta  je to što se kreće kao oblak?

Ja  sam san iz kojeg  si se probudila.

Ja  sam  zmija koja  je  skinula svlak.

Moje vrijeme je prošlo,prolazi i tvoje.

Ali,da li to nekome nešto i znači!?

Moje, a i tvoje  su oči,  plave  boje,

U tvojoj ruci ,stisak moje sve je jači.

Danas sam nestao,nigdje  me nema,

Negdje sam bačen, u ćošak prostrt.

Osjećam kako je vasiona  nijema,

Dok mi kosti lome… malo sam krt.

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kad odem

Kad odem odavde, kao stijena,
Skotrljan u tvoju priču, mekanu.
Kad po meni budeš umorna i lijena,
Zaskočiću u tvoju želju, često flekanu!

Kad uskočim u tvoje vode,
Zaplivaću skroz, blizu obale.
Pustiću odmah misao da ode,
Maticu, da ti umire, ruke male.

Kad vidiš izgubljenog, nestalog,
Samo pola, od ovog čovjeka!
Zagrli me tako, sumnjivo, malog!
Drži me u naručiju, dovijeka.

Kad zaboraviš da dio života,
Teče ti, čudesno plavim venama.
Tu je tvoja ruka, da me obmota,
Tu si ti, mjeseče, sa svojim mijenama!

Kad ovo sve bude ugašeno, juče,
I kad stvarnost bude kao dah.
Ovo, volim te, kao da umuče!
Ovo sa tvog dlana, moj je prah.

Raspršen u čestice, nevidljiv,
Umočen u stotine obojenih čuda.
Na uglu ti usne, malo sam stidljiv,
Na kraju moje usne, malo si luda!

Stvarnost je kao dah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović
 

Puno i previše

Ništa te ne razumijem, ponovi!?

Ovo malo parče uma ćuti, spava.

Niz kosu ti teku neki čudni tonovi,

Njima je obložena, prekrivena moja glava.

Izgleda kao da je puno, previše,

Kako to,  zagrliti samo sa dvije ruke?

Te dvije me stiskaju, skoro  zadaviše,

Grlo šišti, ispušta besmislene zvuke.

Hoćeš li mi to reći na uho?

Daj mi neki znak da me želiš!?

U tvojoj šumi je potpuno gluho,

Iz tek ispletenog gnijezda, odmah se seliš?

Pokušaj  još jednom, dotakni me tišinom,

Hajde, budi oboje, nježna i jaka.

Hajde, udavi me tim otrovnim plinom,

Već mi se šepuri  iskopana raka...

Pokušaj  još jednom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic