Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Botoks za dušu

Tuđi grijeh se uporno taloži,

U duši mekoj kao pamuk.

Zlo nadire,grebe po koži,
Na ledenim facama samo muk.

Gomila pognutih glava ćuti,

Ruke su dole, niko se ne opire.

Ni jedno lice se danas ne ljuti,

Do uha ničiji glas više ne dopire.

Domaći ljudi se oko tuđeg glože,

Dajući zluradima malo fore.

Ubrizgavaju  hijaluron ispod kože,

Potapaju u botoks zarozane bore.

Rijedak je osmjeh bez silikona,

Još manje ima u očima vatre.

Iz usta se bijeli keramička zona,

Vještačkim zubima hoće da satre.

Vraćen si tamo gdje ti je i mjesto,

U male, tijesne pećine od betona.

Popni se opet na životinjski prijesto,

Odigraj poslednji rulet, bez žetona.

Gomila pognutih glava ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Otirač

Dođi brzo, kući sam,

Sjedim i piljim kroz staklo.

Nije mi u očima baš neki plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži tu ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj zlom jeziku,

Pusti ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš danas,nekad navrati,

Ako je zaključano, tad samo pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem, samo gazi!

 Srce je dole...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Oko

Samo što pogledom skliznem po opalom lišću,

zaboli me misao o tebi.                                                      

Jesen te, svojom rukom, 

ubacuje u rasušenu i raspuklu dušu.

                                                                  

Onda, kada pomislim da ne živiš više u meni,

da sam te ugušio, protjerao, skačeš mi na rame, već otežalo od sjećanja.

Tresem se. Putujem u prošlost .                                                                                         

Stojiš na kraju svake ulice kojom prođoh.

Samo stojiš i gledaš, tim okom od sna.

                                         

Roniš mi po krvotoku. Bubre vene punjene željom.

Ubrizgan bol tutnji u glavi.

                                         

Kidam se na komade, i bacam u pećine uma.

Tamo sa zidova curi ludilo.                                                          

Sav sam ludilo, kada mislim o preklapanju tvojih trepavica.

O trenu kada su ih lizale suze.

                      

Ovlaženih vrhova otkrivale oko. 

Crno i kišno.                                                                                                          

Oko, puno zaboravljenih pogleda.

Oko, zgužvano poljupcima. Oko...

                                                                

Ženo, ubij me crnilom zjenice.

Prospi to mastilo po mom plavilu. Svrgni me sa trona tuge.                         

Ogrni se čvrstom namjerom , ispljuni me i zgazi.

Spriječi ovog  gmaza da ti upija sjaj.                                   

Budi ulicama početak i kraj. Budi meni brana.

Samo još jednom, okrzni me suncem.

                                          

Pusti zrak da me sprži i razlije.

Sastruži me obrvama i okači na uho vjetru.

                                                        

Zaboravi me, ženo...jer ja tebe ...ne mogu.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović