Ako mi zoveš srce

Ako mi zoveš srce

Nedostupno je

Neki kvar na levoj predkomori

Radovi u toku

Bolje pljesni dlanovima
Vikni u prljav vazduh
Bar jednu česticu čistog

Umeš ti to

Ne zaboravi

Ponovi to mnogo puta

Stavi čvrsto šaku na grudi
Udahni
Izdahni

Jednom za dobro jutro
Stotinu puta za laku noć

Ako mi zoveš srce
Nedostupno je

Taj pogled
Što rašiva šavove

Oči sazdane od kristala
Kojima tetoviraš vesti
Iz zona probuđene svesti

Ruke koje gube dodir

Noge koje beže

Ako mi zoveš srce
Glasom koji reže
Nedostupno je

Možda smo se sreli
Posle nekog ozbiljnog nevremena

Pokisli od udara sujete

Smoždeni naletom gordosti

Možda upravo prolazimo
Jedno pored drugog

Ali To nije dovoljno blizu

Jer ako mi zoveš srce
Nedostupno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Prikradanje

 

Slušam te kako dišeš,

Tiho, polako, vrlo duboko.

Novu stranicu grudima pišeš,

Prvi redovi su gore, visoko.

Volim taj ritam, poluotvorene usne,

Vazduh srčeš, kao da nema više.

Prikradam ti se u nemirne sne,

Na prstima, lagano, ne mogu tiše.

Na pauzi ti ulazim u snove,

Kad su na granici sa javom.

Provučem se kroz otvore nove,

I tamo se razbaškarim glavom.

Ubrzo se pluća zagrle, stope,

I oba srca postaju jedno.

Ubrzo i ti se u mene pope,

Tada sve postaje svejedno.

Slušam te kako dišeš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

 

Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,

Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.

Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,

I probuditi san, da se ne sanja nikada više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo između veđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,

Tim predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Retka ptica

Sletela si kao retka ptica,

Na sedište osamdeset trojke.

Osmehom se razvukla magična žica,

Koju si preskočila iz kruga dvojke.

Martovsko podne u tebi još sanja,

Razbuđuješ se dosadnim zevom.

Sa stanične ograde vrabac ti se klanja,

Neka žena te odguruje s gnevom.

Sva si stala u jedan opčinjen pogled,

Duga smeđa kosa sakrila ti oko.

Farmerke nogama daju vitak sled,

A bela košulja grudi raskopčava duboko.

Umesto vrapca, začu se kočnica poj,

Inercija te približi kao praznik na dar.

Obrve su krotile trepavica roj,

Ispod kojih se probijao potmuli žar.

Usne se razdvojiše u brzi pokret,

I nateraše još jedno oko da sine.

Gledao sam ukočeno, kao proklet,

Da li će ta gornja moju da mine.

Uz Mekenzijevu stenje osamdest tri,

Kraj vrata si nogom, spremna da siđeš.

Optužila si pogledom i sunce što vri,

I nebo, koje ti ne da da mu priđeš.

Kroz musavo staklo pratim ti korak,

U skladu su noge sa pokretom glave.

Na usnama mi, nekako, ukus gorak,

Sa tvojim crnim, odoše i moje plave.

Stala si u jedan opčinjen pogled...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi  svjetlo sa nebesa,

Poprskano sa million  kapi kiše.

U sjećanje navireš  kao grofica, kontesa,

Za san sam vezan i ne bježim  više.

Kosa ti crvenom  pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo sa vijeđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako  ponovo sletiš mi na čelo,

Predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Sve tvoje čisto popiću iz blata.

Moja te ruka ko grana drži…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

---

Grijeh

Ponekad se sjetim usne,

Koja mi je najavljivala dan.

Onda ulazim u zone trusne,

I budi me prosanjan, plavi san.

Uvijek te vučem prema sebi,

Saplićem se niz tvoje grudi.

Noktima me jutros izgrebi,

Dok curi krv, ostani, tu budi!

Ponekad nešto propustim,

Neku tešku riječ, rečenicu.

Brzo ti oči iskopam i zaustim,

Ime koje čuvam pod ledenicu.

Ponekad se budim sa krikom,

Strah iz mene izbija, smrdi.

Ščepam te, nedam te nikom,

Ljubi me, kidaj me, samo budi!

Uvijek ili samo jutros te želim,

Dok suze se cijede niz  prozor.

Sa budnim noćima te dijelim,

Potpunu pažnju, potpuni  pozor.

Ponekad ti sretnem osmjeh,

Zajedno pretrčavamo ulicu.

Sjetim se da po tebi bijeh,

Da sam ti ostavio trag na licu.

Uvijek kad hoću brzo umrijeti,

Viknem, izbacim životinjski glas!

Onda mi tvoje tijelo zaprijeti,

Ako me dotakneš, ubićeš  nas.

Ponekad kreni, bani, prikradi,

Baci mi u lice grijeh sa krila.

Ponekad mi srce isčupaj, ukradi,

Ponekad budi sve što si bila.

Baci mi u  lice grijeh…

Baci mi u lice…

Baci mi…

Baci!

Dopisnik  iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović