Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Srce

Osmjehom je najavila ljeto,

Dana je iz takvog, bujnog mjeseca.

Odlučno na zimu uložila veto,

I krenula junom, juli da presijeca...

Ponekad želi da požuri Savu,

Da se sruči u Dunav, tu odmah, dole.

Jedan san, da joj se pretvori u javu,

Da rane po duši ni malo ne bole.

Hoda polako, ali zna i da jurne,

Iz mirne vode za čas nastane brzak.

Malo i od sebe da odleprša, furne,

Cipelom zgazi oblak, kad je već tako drzak.

Osmjehom je najavila ljeto,

Uveliko je vrelo i žestoko prži.

Srce joj veliko, bar kilogram neto,

Kad se nasmije, kao da ga usnama drži.

Cipelom je zgazila oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović