Poponoćni dusi

Ti si o meni kratka priča,
O tebi sam ja grešna saga.
Mada sam se spasio pucanja biča,
Još si mi misao, još si mi blaga.

Moje noći su odavno u zori,
Samo je magla pomalo siva.
San me o tebi neprekidno mori,
Na dlanu si stalno, meni si živa.

Bijes isčili kada te  spazim.
To lava prokulja i sve sprži!
Pršte mjehuri, vrelinu dok gazim.
Da li ti se koža na usnama još drži?

Ti si kraljica besmislenih noći,
Ja sam car podzemnih voda.
Ako poželiš do mene doći,
Mrtav sam čovjek koji još hoda.

Negdje odzvanja tvoja pjesma,
Okrećem glavu, uho te jasno čuje.
Jutros te  tkam kao povjesma.
Dok iznad glave nebo me truje.

Ne znam ni ko si, ni zašto tu si!?
Možda je i tebi to pomalo čudno.
Možda su u tebi  poponoćni dusi,
Možda je u meni sve tvoje budno.

Ne znam ni ko si...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović