Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović