Kao da si živa

Kad jarka svjetlost,

Izgubi sjaj i utrne.

Tama napravi most,

I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,

Kao da si živa.

Nosim se sa mukom,

U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,

Dok ukočeni lik ti gledam.

Uspomena satre lako,

Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,

Mogu se mjeriti i metrom.

Uvjek si u januaru prva,

I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,

Nemoguće hvatalo bi daha.

Zgrušala se kao krv na metku,

U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho,glas,

Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,

Da iz kaveza izleti.

Pustio bih osmjeh licu,

Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,

A traga nema nikud.

I kako to već biva,

Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,

Po zidu se bacaju sjene.

Poslednja kap iz suvog drena,

Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sve je danas čisto

Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,

Kućom odzvanja utišali mir.

U krilu skrštene, su ruke obe,

U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,

Nikole svetog, čudotvorca moćnog.

Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,

Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ,ukrašen žitom,

Upaljenom svećom igra plamen zlata.

Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,

Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,

Otvara domaćin, osmehom sav blista.

Podne se javlja sa zidnoga sata,

Domaćica služi dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,

Grlo se kvasi natočenim vinom.

Zalogaj posan, klizi kao masan,

Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,

I moje su obrve ko njegove, bele.

Srce kreće da lupa, ubrzano štreca,

Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,

Još pomalo u mene zagleda i mari.

Odavno se krv sa venama miri,

Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Vampiri na zidu

Od mokrog zraka pritiska me sjeta,

Taj vampir, što odavno krv mi pije.

Samo odjednom  u mene ušeta,

Pa krene bez glasa da se smije.

Već je kasno da mijenjam nešto,

Neumitnost je došla, šta je-tu je.

Ponekad je izbjegnem vrlo vješto,

A ponekad me za zid ekserom prikuje.

I zidovi su tu, da nas razdvoje,

Da nas odvoje od samih sebe.

Neki se slobode užasno boje,

Dok u nekima crv sumnje grebe.

Moraš stati misleći  tvrdom glavom,

Nije ona samo za probiti zid.

Da li tu dopire slutnja obojena plavom,

Ako ne ostaješ, izađi na ambisa brid.

Ostaješ ili ideš? Dan se već rađa.

Ne žuri, jer može dugo da traje.

Kreni polako, tempom adađa,

Dajući od sebe sve što se daje.

Ostaješ ili ideš!?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Pogledaj me u oči

Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li će zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci?

Da li će se tuga rasprišiti u zrak,

Ili će padati po nama krupne kapi,

Hoće li danima zavladati mrak,

Da li se čuje ovaj glas što vapi!?

Čovječe, koji si ni na zemlji niti nebu,

Samom sebi postavio stolicu,

Čuješ li kako do krvi nokti grebu!?

Vidiš li dubok trag suza na licu?

Zaklonio si sunce svojom glavom,

Pa hladnoća obuzima mnoga srca.

Vulkani rigaju laž i bijes sa lavom,

Dok iz očiju ledeni snijeg frca.

Nema te nigdje, a svuda jesi,

Traži te gomila,  gmizavi smukovi.

Da li su njihovi i tvoji grijesi?

Da li i u tvojoj glavi zavijaju vukovi?

Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li ce zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Nepoznati predjeli

Ubija me ovo večernje tumaranje,

Po nepoznatim predjelima,

Koji prebrzo postaju poznati,

I dobijaju obrise već viđenog.

Da, to sam ti htio reći...

Ako se bilo šta  ne promjeni,

U mislima što plutaju tom barom,

Ustajalom žabokrečinom uma,

Biću jedini koji uživa u truleži.

Da, to sam ti htio reći...

Ugledaš li pticu na zapadnoj strani,

Znaj da je prošlo vrijeme čuda,

I da nadolazi običan život,

Na krilima posutim prahom polena.

Da, to sam ti htio reći...

Vidiš kako sate uredno sijeku na minute,

Dok opiljci sekundi pršte po podu,

Onom istom zemljanom, utabanom,

Nogama tek pristiglim odnekud.

Da, to sam ti htio reći...

Neka te ne bude sramota,

Da kažeš sebi direktno u facu:

Pristao sam dobrovoljno na laž,

Kupujući istinu iz neprovjerenih izvora.

Da, to sam ti htio reći...

I ne brini više o tome šta ti govorim,

Jer i sam se batrgam između riječi,

I poznatog osjaćaja navale adrenalina,

Iz žustro načinjenih strojevih koraka.

Da, to sam ti htio reći...

I dalje me ubija ovo noćno tumaranje,

Rukama koje bespomoćno pipaju u tami,

Ostavljajući  jedva vidljiv trag na poljima,

Posutim prahom polena, sa krila jedne ptice.

Ali, to sam ti već rekao...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Put u zavičaj

Ako se ikada vratim,

Sa davno započetih puteva,

Biće to sigurno sredinom novembra,

Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,

I negdje usput pričam priču,

O putovanjima, jednom čovjeku,

Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.

Na primjer: sa kog izvora vodu točim,

I zašto me svrbi baš lijevi dlan,

Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,

Da mu objasnim odakle dolazim.

Da vodu ne točim nigdje,

Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,

Taj ljubopitljivi čovjek,

I rekao snažnim i promuklim glasom:

Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,

Stavi ruku preko umornog koljena,

Pogledaj direktno u sunce,

I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,

Neugaženi put kojim hodaš,

I da te svrbe zadebljali tabani,

Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Igra opadanja

Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.

Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.

Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.

Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.

Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.

Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.

Nebo ne pravi razliku...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Retrovizor

Tek probuđeno sunce,

Sjuri se niz jedan uglačan oluk,

Pravo u oči sivoj mački,

Dok je protezala pospano tijelo.

Jedan zrak se prebacio,

Preko limenog, hladnog krova,

Cijepajući jutro na dva dijela,

I čineći da noć postane otpadak.

Zlatna nit jedva proviri lagano,

Pa preko krova naglo pade u bezdan,

Jednog odvoda sa rešetkama,

Grčevito se držeći za parče stakla.

Zanijemila od previše svjetlosti,

Vrana je bijesno ispustila orah,

Gledajući sa elektro vodova,

Kako se asfalt ubrzano približava.

Niz strminu pokvašene ulice,

Klizi stari i reumatični Reno 4,

Na čijem lijevom retrovizoru,

Sunce i žena popravljaju frizuru.

Jutro se otelo od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Veliko srce

Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.

Udišem dim i padam...

Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.

Udišem dim i idem...

Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.

Udišem dim i idem...

Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.

Udišem dim i idem...

Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.

Udišem dim i idem...

Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.

Udišem dim i ustajem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Točkovi

Točkovi su pregazili sva sjećanja,

Dok smo čekali u redovima  za kazne.

Daleko smo od primitivnih riječi,

Sve bliži putevima koji ne vode nigdje.

Čekajući u redovima za kazne...

Okreću se okrugli vijesnici života i smrti,

Pretvarajaću kišu u žute stubove prašine.

Otvarajući zarđale alarme , osjetljive na bol,

I cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.

Čekajući u redovima za kazne...

Pritjerani uz zidove, podignutih ruku,

Puštamo glave da se ponizno pognu.

Ne, nikako da se suza otme i otkliza,

Niz lice, ukočeno i prljavo od stida.

Čekajući u redovima za kazne...

Glad se sručila u očne duplje,

U te pećine, te kontejnere bez dna.

Što gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,

Rođene negdje dole, na kraju svijeta.

Čekajući u redovima za kazne...

Djeca se igraju  laži i prevare,

Oklopne vojske marširaju glavama.

Negdje se čuje tih glas savjesti,

Ne, to cvili česma, izbacujući prašinu.

Čekajući u redovima  za kazne...

Tvoje ime je zakucano na tvrdom zidu,

Sa kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.

Koja neumitno klizeći bježi ispred oružja,

Uperenog u tjeme univerzalnog sudije.

Zbijeni u gomile, držali smo se za ruke,

 I čekali  u redovima za kazne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović