Duboko je

Gomila stakla

Na rukama krv

Udavljena usta

Nemo zovu

Potopljeni svet

Koliko još vekova

Koliko godina

Ili dana je ostalo

Da srce pukne

Koliko gnoja, Bože

Jezera bola rastu

Duboko je dole

Vuče za lakomost

Pohlepa diže talase

Orlovi vrište visoko

Znaš li ti

Da li je kraj

Ili je početak

Hvala ti što ne znaš

Tako je bolje

Videćemo se 

Između dva talasa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Noć se ne vraća

Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca

Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši

Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio

I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Dodir bez dodira

Nosila je dugu kosu
Bila je veoma mlada

Znala je da ćuti
Dok sanja vlažne snove

Savršeno se spuštala u sebe
Kad god joj je to trebalo

Rečima je brisala vlagu sa prozora
Držeći čelo na hladnom staklu

Umela je da sedi kao kraljica
Onako, uspravnih leđa i glave
A glava, lepa i mirišljava
Kao tek ubrano, sazrelo grožđe

I mrak joj je stidljivo prilazio
Bojeći se tog svetla iz očiju
Odraza tvrde i usečene sadašnjosti

Jedino je mesec silazio bez bojazni
Jasan i jednostavan u nastupu
Ne želeći da propusti ni tren
Protezanja  njene krhke figure

Njenog razdeljka sa strane
Neobično počešljane frizure
Koja te začas dovede u škripac
I zaustavi ti ruke u pokretu

Ukoči ti prste pred željom
Da je dodirneš bez dodira

Da je spakuješ u pletenu korpu
Punu jabuka i odneseš negde
Gde mirisi rastu ispod uha

Ispod mekane ušne resice
Naježene sitnim svetlim dlačicama
Kao nekim paperjem koje ume da govori

Koje zna i vetar da  prenese u visinu
I dostojanstveno odbrani svoju moć
Da osmehom zaprepasti i tvorca

Nosila je dugu kosu
I bila je veoma mlada... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Alavi dusi

Gledam kroz ovo uprskano staklo,

Noć je odavno stala sa druge strane.

Ništa se nigdje nije ni pomaklo,

Samo mi u glavi vjetar lomi grane.

Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!

I onda potiskujem, gazim sebe.

Stalno su mi u glavi alavi dusi.

I opet me to po ganglijama grebe.

Onda odem i sjednem ispred vrata,

I tamo je sve mračno i hladno.

Tišina porađa i otkucaje sata,

Čuješ li me, ti čudo gladno!

Ispred vrata sam kao krpa, otirač,

Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.

Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,

Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!

Gledam kroz prozor u prazno,

Tražim neki pokret, neki oblik!

Noć me pipa po licu, mazno!

Ali, jutro mi crta neki drugi lik.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sivo je i hladno

 

Postan dan, bez sunca.
Prolaze ljudi bez lica.
Gledam te kratkotrajne junake,
Sopstvenih, uspavanih života.
Odličan dan koji želim potrošiti,
Dok ne đođe na red, jedan savršen.
U uglu zamagljenog stakla,
Tamnih naočara, blesnuo je,
Trag predvečernjeg sata,
Taj nevidljivi prtljag u gepeku,
Starog dobrog načina razmišljanja.
Gorko ili tamno, sa smislom ili bez,
Direktno ka cilju, putujem bez ikakvog cilja.
Živim izvan vremena, omeđen zidovima kiše. 

Stojim pored ponora, bleda sena čoveka.
Prolazno boravište napuštam, probijajući, 

Nevidljivu opnu uobraženog zadovoljstva.
Ne budi budala! Prolazne su senke.
Nestaju kao svetlost u halapljivom mraku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kako se zoveš, ti...

Kako se zoveš, ti,
crna kao rudarsko okno?
Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda si samo breza,
sa crnom korom preko lica?

Ili san što se budi,
kroz tek oprana stakla prozora?

Kako se zoveš, ti,
što stojiš  ispred svog imena?

I herojski podnosiš još jedan dan.
Dok cijelu godinu trgam sa kalendara.

Znam, zoveš se blijesak,
Odbija te staklo iz užarenog oka.

Zoveš se munja, a  gromovi  tuku,
Još jedan dan, koji hrabro podnosiš.

Laži se slivaju sa kišobrana,
Odlaziš u zemlju u kojoj znaju,
Kuda si pošla i kome pripadaš.

U zemlju u kojoj znaju,
Kako se zoveš ti,
Koja tek prelaziš preko mosta.

Ispod je rijeka, a crvena ruka te drži,
Da ne posrneš bez imena.

Ti crna kao rudarsko okno,
Ti sjeno, brezo,munjo, blijesku!

Gdje ćeš?
Kako ćeš?
Zar ćeš?
Ko si ti, dođavola!?


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Retrovizor

Tek probuđeno sunce,

Sjuri se niz jedan uglačan oluk,

Pravo u oči sivoj mački,

Dok je protezala pospano tijelo.

Jedan zrak se prebacio,

Preko limenog, hladnog krova,

Cijepajući jutro na dva dijela,

I čineći da noć postane otpadak.

Zlatna nit jedva proviri lagano,

Pa preko krova naglo pade u bezdan,

Jednog odvoda sa rešetkama,

Grčevito se držeći za parče stakla.

Zanijemila od previše svjetlosti,

Vrana je bijesno ispustila orah,

Gledajući sa elektro vodova,

Kako se asfalt ubrzano približava.

Niz strminu pokvašene ulice,

Klizi stari i reumatični Reno 4,

Na čijem lijevom retrovizoru,

Sunce i žena popravljaju frizuru.

Jutro se otelo od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kiša

Nešto se čuje, kao da rominja?

Niz oluk se slijeva, utvare pravi.

Na  krovu  vodeno kamenje tinja,

U uho silaze u koloni, krilati mravi.

Preko stakla na prozoru se cijedi,

Prašinu razlijeva u  nemiran potok.

Jaka želja sada potpuno blijedi,

Kroz arterije je samo minimalan dotok.

Rovit sam, a ti si puna sna,

Želim da te pitam neka pitanja!

Dodirneš li moja duboka dna,

Dotaknu ću  dan prije svitanja.

Ne pričaj, ništa ne govori, ćuti!

Zagrli samo dah slomljen na ramenu.

Mokar sav bliješti, pramen žuti,

U  porama jednom gluvom kamenu.

Cijedim  se kao  škrt osmjeh,

Kao ostatak besane noći.

U plućima duva kovački mijeh,

Vodeni vrač pokazuje vodene moći.

Digao sam ruke, nemam šta da štitim,

Bože, na  toj rijeci sam pozvani gost.

Moja glad me hrani, ostavlja sitim,

U mojoj duši vlada nezapamćeni post.

Dotaknu ću dan prije svitanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi brzo, kući sam,

Sjedim i piljim kroz staklo.

Nije mi u očima baš neki plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži tu ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj zlom jeziku,

Pusti ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš danas,nekad navrati,

Ako je zaključano, tad samo pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem, samo gazi!

 Srce je dole...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović