Nokti na ramenu

Trčao sam u krug
Dok me sjena sustizala

Skakao
Jurio
Lutao

Ali ne
Sjena je tu
Na samom potiljku

Više ne bježim
Nego je vučem
Zakačenu u sebi

Kao slomljeni spokoj
Potisnuta čežnja

Drhtava ruka
Dok traži izlaz
Kroz blindirana vrata
Dobro čuvanih glava
U akciji držanja
Usoljenog jezika za zubima

Jedan je pao
Jedan je ostao
Jedan je pobjegao

A duga povorka
Prelazi u beskrajni niz

Lepršaju sjene
Gone me dok gubim dah

Nokti na ramenu

Jurim
Cerekam se
Urlam

Šapućem sa vjetrom u rukavu
Slušajući mahniti topot prošlosti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U običnoj sobi, sa četiri zida

Nadnesen nad svojim likom

Prošetam po brazdama dubokih bora

Po kojim  blaga svijetlost laje na mrak

U nestvarnom vrtlogu uzburkanih boja

U običnoj sobi, sa četiri zida

To nepoznato stanje dolazi brzo

I sve drugo za tren isčezava

Bez ikakve obaveze da objasni

Da li je ovo stvarno postojanje

Ili oblik neobjašnjive sile

Koja neumoljivo steže

Čak i kapke iznad uplašenih očiju

Trenutak slutnje nedoglednosti

Bludni užitak gaženja

Po žitkom blatu uspomena

Komadiću jednog bistrog jutra

Jednog tračka svijetla

U mraku ugašene prošlosti

Sklupčane na ruševinama

Strastvene ideje, ublažene

Dekorom svakodnevne predstave

U kojoj stvari mijenjaju boju

Zarobljene u neke prozračne oblike

Krhke i prolazne, ali spasonosne

Koje bezličnosti daju bolno prefinjenu formu 

Dopisnik iz Džepova Snova;

Branislav Makljenović

Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zakopčan kao uzak kaput

Zakopčan kao uzak kaput

Hodam ovom  mračnom ulicom

Sa odlučnom namjerom

Da te ne nikada ne nađem

Nikada da te ne vidim

Niti osjetim želju

Tjeram ti lice uz fasade

Zgrade se igraju sjenama

Razvučenim kao oprani oblaci

Po nebeskim štrikovima

Hodam i slušam zvuk

Sopstvenih koraka

Škripaju đonovi

Gazeći uglačani pločnik

Večeras i ulice persiram

Jer su mi nekako strane

I nepoznate

Želim da te vidim

Ali ne i da te pronađem

U ćoškovima si sjećanja

Visiš kao kesa

Vjetrom dignuta na granu

Skočio bih da te uzmem

Ali noge su beton

A ruke neuspješan rad u bronzi

Da li mi fališ večeras

Ili su me zaposjeli duhovi

Naslonjen na vrata haustora

Sačekaću surovo i trijezno jutro

Da spere ustajali znoj

Od previše demona

I premalo tebe

Zakopčan kao uzak kaput

Gledam u noćne sjene

Dok čekam

Da sklizneš bolno lijepa

U ovaj skriveni ćošak

U kojem noć mučno

Porađa divlje trzaje dana

Koji će se odmah podići

I potrčati tamo gdje te nikada nema...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović