Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Puzeći život

Spustio se očaj preko ramena.
Dođe mi da vrisnem, ali nemam glasa.
Da dignem ruke i brzo se predam,
Dok se bezglava gomila kotrlja ka ponoru.

Gdje se završava taj puzeći život,
U kojem sasvim slučajno prisustvujem.
Gdje je početak svega što je sada,
Dok samog sebe ispraćam u prošlost?

Ko nas to stalno ubija?
Kako se stvara taj smrad u duši?
Ko nam uzima život i svjetlost?
Kako ćemo preći na drugu obalu,
Kad su vode potpuno  mutne.

Nije me briga odakle dolaziš,
Jer ne idemo istim putem.
Znam da smrt ima završnu riječ,
Prepoznajem je po iskrenom osmjehu.

Pomozi mi da  napustim,
Ovaj pokretni kavez laži.
Da izvadim i bacim,
Ovu izmišljotinu moga uma.

Pokušavam da iznjedrim,
Novu renesansu svijesti.
Potpuno usamljen među ljudima,
Stojim na tek rođenim nogama,
Gledajući  život pravo u lice,
I voleći ga baš takvog kakav jeste.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović