Crni prijatelj

Duboko u zemlji

Zakopano je sećanje

Napojeno tugom

Gorkom istinom

Čuješ li vrisak

Ili je to smeh đavola

Pogledaj me u oči

Daj mi razlog

Da se popnem stepenicama

Do tvojih usana

Koje kažu šta hoće

One uvek znaju

Kada je ponoć

Ili kada je počeo dan

Na ulicama bez trotoara

Pod senkom zaspalih kuća

U tom skrovištu bez vrata

Razvaljenih ograda

Čekam crnog prijatelja

Da donese vesti

Zakopane duboko u zemlju

Zbog kojih sam ratovao 

Sa sobom, sa tobom

Duhovi će potpisati mir

Tu, ispred vrata pakla

Pokrivajući ponoćnog skitača

Vrlo belom zastavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Davim tebe u sebi

Davim tebe u sebi

Prateći dan kraju

Popodne već izmiče

Dok kiša plače

Ranjenim kapima

Po užeglom putu

Nije ovo svet koji želim

Niti je dan ispunjen vremenom

Davim te u sebi

Da ne bi vrisnuo

Da ne bi jauk pljuštao

I probio kanale

Zatvorene gomilom straha

Zatrpanog ispod lažne hrabrosti

Rukama negovanih mukama

Davim te u sebi

U ovoj mojoj glavi

Sastavljam komade

Rasutog ega

Psujući mu svašta

Dok on ćuti

Dok se ljuti

Išao sam tamo-vamo

Od nemila do nedraga

Gubio osmeh samo

Vukao za rep vraga

Već je istekao dan

Suton ga negdje vodi

Da se u mraku noć rodi

Da udavi u sebi  san...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Puzeći život

Spustio se očaj preko ramena.
Dođe mi da vrisnem, ali nemam glasa.
Da dignem ruke i brzo se predam,
Dok se bezglava gomila kotrlja ka ponoru.

Gdje se završava taj puzeći život,
U kojem sasvim slučajno prisustvujem.
Gdje je početak svega što je sada,
Dok samog sebe ispraćam u prošlost?

Ko nas to stalno ubija?
Kako se stvara taj smrad u duši?
Ko nam uzima život i svjetlost?
Kako ćemo preći na drugu obalu,
Kad su vode potpuno  mutne.

Nije me briga odakle dolaziš,
Jer ne idemo istim putem.
Znam da smrt ima završnu riječ,
Prepoznajem je po iskrenom osmjehu.

Pomozi mi da  napustim,
Ovaj pokretni kavez laži.
Da izvadim i bacim,
Ovu izmišljotinu moga uma.

Pokušavam da iznjedrim,
Novu renesansu svijesti.
Potpuno usamljen među ljudima,
Stojim na tek rođenim nogama,
Gledajući  život pravo u lice,
I voleći ga baš takvog kakav jeste.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Momenti

Momenti, da,
život je niz trenutaka,
pusti ih neka prolaze.

Molim te, 
ne zatvaraj oči,
brine me tvoj strah,

Jer ja nemam hrabrosti
da se bojim.
Momenti, da, 
živim samo u njima.

Nesposoban sam da uđem
u dane i godine.

Usijani kamen
sa opustjelih trgova,
peče turoban izraz lica,
praveći vrisak neizbježnim.

Momenti, da,
ledene kapi sa krovova.

Neispunjena obećanja
samom sebi.
Vještačke obrve
iznad ugaslog pogleda.

Vrijeme je da ovaj trenutak
samo pustim...

Dopisnik iz Džepova Sova:
Branislav Makljenović:

U uglu usana

Čuo sam prodoran glas.
Smijeh ili vrisak?
Noga pred nogu, tjera korake daleko. 
Uši ne smiju sve slušati. 
Niti dan mora sve vidjeti. 


Osvrćem se kao da bježim, 
Od mrklog oblaka, okačenog na ništavilo.
U uglu usana se urezuje bora kao kanjon, 
Dok slapovi pljuvačke prave paravan, 
Za sve zakulisne radnje uzbunjenog ega.

Strah je preuzeo sve ingerencije ličnosti. 
Ni prvi ni poslednji koji je padom ogulio koljena. 
Dižem se, jer šta bi drugo!? Nebo je gore. 
Krećem se neobilježenim stazama. 

Neko je ostavio trag do pola puta. 
Druga polovina mi žulja nabrekla stopala. 
Držim čvrsto svoju frustraciju za ruku
I kidišem snagom marševskog koraka
U susret čudovištu odgriženog repa. 

Iz onog oblaka sikće nevrijeme. 
Bogovi se kupaju ledenom kišom. 
Jedan svijet se ubrzano gasi, 
Dok drugi se rađa uz veliki prasak. 

Nema te ovih dana...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lijepe riječi

Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.

Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.

Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.

Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.

Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.

Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.

Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.

Daj, zaključaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Bezumlje

Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,
Kao da oluja se sprema.

Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.

Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.

Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.

Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.

Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jeka

Još  odzvanja  glavom i širi se jeka,

Od kako si zabola  u  svemir  vrisak!

Znao sam da ti je jagodica vrlo meka,

Kad sam ostavljao usnama  otisak.

Evo se brzo  protežem  po  planeti,

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem.

Čak i ako leptir na  dlan mi sleti,

Ja neću, ja...ne mogu da mirujem.

Šta je to, što je otpalo od ludila?

Šta  je to što se kreće kao oblak?

Ja  sam san iz kojeg  si se probudila.

Ja  sam  zmija koja  je  skinula svlak.

Moje vrijeme je prošlo,prolazi i tvoje.

Ali,da li to nekome nešto i znači!?

Moje, a i tvoje  su oči,  plave  boje,

U tvojoj ruci ,stisak moje sve je jači.

Danas sam nestao,nigdje  me nema,

Negdje sam bačen, u ćošak prostrt.

Osjećam kako je vasiona  nijema,

Dok mi kosti lome… malo sam krt.

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović