Zabodi mi riječ

Putujem, vrlo blizu sam  sunca,
Na putu je gadno, osjaćaj je čudan.
Slušam neku vranu kako  bunca.
U skrovištu sna i dalje sam budan.

Putujem, ne žalim se, iz sebe ničem,
Čujem glas koji kaže:Pst! Ćuti!
Kroz šumu urlam, ponekad nježno ričem,
Brzak sam koji se ubrzano muti.

Reci mi nešto! Zabodi mi riječ!
Otvori ranu, krv neka teče!
Čudesna si! Melem je tvoja mliječ.
Od tvog ujeda, rana me uopšte ne peče...

Zabodi mi riječ....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kao da lebdiš

Vidim kako bosa hodaš kroz zrak,
Lebdiš, a noge duge kao godina.
Korak praviš ogroman, a potpuno lak,
Kao da prelaziš gomile pješčanih Dina.

Da. Upravo pred tobom je pustinja,
Ali, ti se ne bojiš, nastavljaš.
U očima ti vatra tinja,
Danas mi se i u javi javljaš.

Gdje god pogled pustim,
Tvoje su noge, ruke, glava.
Pod tim obrvama gustim,
Danas, kao da izbija lava.

Osvrćem se na sve strane,
Nema nikog, samo si ti svuda.
Jedino kroz tebe mi jutro svane,
Samo sam bez tebe unezvjerena luda.

Hajde, ščepaj me rukama,
Ponesi i mene u vazduh,
Pa me ostavi u nekim bijednim lukama,
I sačekaj da iz mene  isplovi duh.

Bilo je lijepo tebe upoznati,
Gledati dok hodaš, a u stvari letiš.
Uspio sam shvatiti i sve spoznati,
Ti si kao Orao, a ja  mali miš.

Bilo je lijepo, gledati te lijepu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Šetnja sa duhom

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović